Zvorničko jezero - Divič

Zvorničko jezero je površine oko 8,1 km² (1.300 hektara), zapremine 90.000.000 m³ vode, a duboko je do 39 metara. Prosječna dubina jezera iznosi 5 do 8 metara. Dužina jezera iznosi oko 25 km, najmanja širina od 200 metara, a najveća širina oko 3 km. Zvorničko jezero se nalazi na 140 metara nadmorske visine. Jezero se drinskim kanjonom proteže uzvodno od Zvornika i Malog Zvornika, do ušća rječice Velike reke u istoimenom selu opštine Mali Zvornik. Od 1955. godine kada je akumulacija nastala, 50% bazena je zasuto erozivnim naslagama iz bujičnih vodotokova i rječica koje se u jezero ulivaju (Drinjača, Jošanica, Velika reka, Boranjska reka). Brojne erozije i nanosi su stvorili veća ili manja ostrva i poluostrva. [1]

Ovo vještačko jezero je nastalo izgradnjom hidroelektrane „Zvornik“ koja je počela 1948. godine, da bi jezerski bazen bio napunjen vodom 1955. godine. Visina brane iznosi 45 metara. Zvorničko jezero je prva vještačka akumulacija na rijeci Drini.

U priobalju jezera postoji veliki broj vikend kuća i turističko ugostiteljskih objekata. Jezero je pogodno za ljetovanje, sportsko-rekreativne aktivnosti na vodi i ribolov. Zvorničko jezero je pogodno i za splavarenje, rafting, plovidbu i plivanje.

Smuđ (Stizostedion Lucioperca)

Smuđ (Sander lucioperca; sinonim: Stizostedion lucioperca) je riba iz porodice Percidae. Vitko tijelo mu je prekriveno malenim, veoma prijanjivim ljuskama koje smuđu na dodir daju hrapav izgled. Produljena glava završava oštrom gubicom. Široko rasječena ustaposjeduju veoma razvijeno zubalo: 6 snažnih očnjaka služe ranjavanju i hvatanju plijena, ostali zubi, nešto slabiji i usmjereni prema unutra, imaju za cilj zadržavanje uhvaćenih ribica. Sjajne oči, osobite strukture mrežnice osiguravaju mu odličan vid čak i pri velikim dubinama i u nedostatku svjetlosti.

Maleni razmak dijeli prvu bodljikavu leđnu peraju od druge, koju oblikuju samo mekane zrakaste bodlje. Škržni poklopčić nema drača. Dobro vidljiva bočna linija produljuje se do repne peraje debelih i tvrdih rubova što smuđu omogućava da se brzo kreće. Obojenost mu se mijenja u funkciji pojedinca i životne sredine. Općenito je leđni dio sivo-zelenkast, a postaje svjetliji po bokovima išaranim okomitim tamnim prugama koje pod trbuhom postaju bijelo-žutkaste. Za vrijeme parenja tijelo mužjaka postaje tamnije i tada ih zovemo Ugljenari.

Obični šaran (Ciprinus carpio) i Šaran golać

Divlja forma šarana potiče iz Mandžurije kineske provincije, odakle je naseljen u rijeke Mediteranskog, Aralskog i Kaspijskog sliva. Ovo je krupna, termofilna vrsta, koja se najbolje osjeća u Suncem zagrijanim vodama nižih nadmorskih visina. Šaran je najznačajnija riba ravničarskih rijeka kako sa sportskog, tako i sa gastronomskog i privrednog aspekta. Od svih riba najčešće se nalazi na našim trpezama ribnjački šaran-golać. Ribnjački šaran je selekcionisan da ima što veći prirast uz obilje hrane. U povoljnim uslovima postiže velike težine, ali mu borbenost nije u srazmeri. Zakačen na udicu, brzo se predaje. Bira obično kanale, jezera, pa i mirnije rijeke, pa ga stoga u Dunavu rjeđe nalazimo. Postoji i tzv. Češki šaran, koji takođe spada u ribnjačke šarane. On ima krljušti, ali se mnogo razlikuje po obliku od pravog divljaka. Zdepast je i ima izrazito strma leđa. Pravi dunavski oklagijaš je riba vretenastog oblika i naseljava gotovo sve nizijske rijeke. Iz Evrope je preseljen u Sjevernu Ameriku i Australiju. Često ga zovu i “dunavski lisac”, jer dugo ispituje mamac, pa ga je teško uloviti. Uboden na udicu, pronaći će i najmanji zapon u vodi da obmota najlon oko njega, a onda zbogom. Na kamenitim dijelovima rijeke držaće se dna da bi najlon prerezao na kamen ili školjku. Njegovo tijelo je gomila mišića (ne predaje se do posljednjeg časa).

Šaran golać

Kao svoje stanište, od koga se rjeđe udaljava, obično bira osunčana mjesta do dubine od 2 m gde ima potopljenih panjeva i stabala koja su duže vrijeme u vodi. Ovakva drva su načeta crvima, koji su mu, pored školjki i puževa, glavna hrana. Mrijesti se od maja do juna pri temperaturi vode od 15 do 20°C, u plićacima obraslim vodenim biljem kao i na terenima koji su poplavljeni. Ženka položi od 50.000 do 1.664.000 komada jajašaca. Čim se ribice izlegu, hrane se zooplanktonom, a već pri veličini od 2cm počinju da se hrane na dnu rijeke gdje traže larve insekata, ali i dijelove biljaka i sjemenke. U Evropi, šaran se hrani samo u toku tople sezone. Kada temperatura padne ispod 8°C, šaran prelazi u potpuno mirovanje.

LOV ŠARANA

Pronaći ribu je najbitnija stavka u cijelom ribolovu šarana. Pretražite vodu u potrazi za mjestima gdje se šaran baca i prevrće po vodi. Mjehuri metana na površini vode odaju hranjenje ribe na dnu, što može biti i šaran. Danju se šaran sakriva blizu ostrva, ševara i trske kao i u dijelovima vode koje natkriva krošnja drveta. Mamac bačen blizu tih mjesta u toku dana često produkuje ugriz. U dubokim otkopima, kao što su mjesta gdje se vadila cigla, treba bacati mamac blizu podvodnih terasa. Locirajte terase pomoću olova na kraju najlona i plovka. Jezera su najbolja mjesta za pecanje stvarno velikih primjeraka.

Šarana je najbolje pecati ljeti do 10 časova ujutro, popodne od 16 časova , a aktivan je i noću . Za početak, dobro je upoznati se sa izgledom dna gdje se peca. Ovo se može uraditi plovkom i većim olovom, koje se postavlja na kraj najlona. Povlačenjem plovka nagore, i stalnim uranjanjem u vodu, moguće je odrediti dubinu vode u svakoj tački.

Sljedeća stvar koju treba da odredimo jeste čime je prekriveno dno. Ovo radimo tako što zabacimo olovo bez udice u vodu i držeći štap pod uglom od 45 stepeni polako namotavamo najlon. U zavisnosti od tipa dna imaćemo sljedeće ponašanje:

· meki mulj

potrebna je veća sila da se pokrene teg, ali kad se krene klizi veoma lako

· tvrdo dno

teg pri povlačenju trza, poskakujući po dnu

· trava

otpor je veliki ponekad se zaglavljuje

Najčešće mjesto za lov se pronalazi posmatranjem površine vode. Tako se uočavaju karakteristični klobuci koje šaran pravi pri hranjenju. Ako se utvrdi da se radi o potopljenom deblu, na najlon se vezuje samo olovo, pa se pretragom po dnu određuje dubina i položaj potopljenog drveta. Na ovakvim mjestima je obično pogodno koristiti jedan do dva štapa. Riba se uglavnom kreće uz krajeve stabla. Ako ne odredimo tačan položaj stabla i pojedinih grana, sigurno ćemo mnogo više kačiti udicom i kidati najlon, a drmanjem štapa šaran će se rasplašiti.

Lov šarana s jeseni i zimi je mnogo teži, ali nije nemoguć. Kako vremenski uslovi izuzetno mijenjaju ponašanje šarana, moramo mu prilagoditi strategiju. Šaran se u tim danima polako smiruje i kretanje smanjuje na minimum, kako bi mu energija ostala za zimu. Iz tog razloga, primamu je potrebno bacati na jedno mjesto. Ne rasipati je. Vrsta mamca zavisi od vode, ali su boili ipak najbolji.

Šaran se cijele godine može pecati dubinskom metodom, površinskim ribolovom ili pecanjem plovkom.

Dubinski metod je najpopularniji, najjednostavniji i najefikasniji. Za dubinski metod, potreban je brz i snažan štap. Takođe, štap mora biti žilav kako bi omogućio daleka zabacivanja zašta trebaju velika i teška olova. Ribu je neophodno što prije izdići od dna i potopljenog debla. U suprotnom, šaran će se uplesti u granje, što je unapred izgubljena bitka. Dvodelni parabolici (sa oznakom carp) su najčešći, a nemali broj ribolovaca još uvijek koristi i zastarele snažne štapove od bambusa. Idealan štap je dužine 3,6 m, bacačke mase 70-150 ili 100-200 grama. Štapovi od karbona, odnosno mješavine karbona i kevlara, takođe se mogu koristiti, i to dužine od 3 do 3,9 m, bacačke mase 80 do 100grama.

Mašinica može da ima mogućnost potpunog oslobađanja najlona (slobodni hod špulne – bait runner, free runner, free spool, bait feeder – primedba V.S.) sa kapacitetom špule od 200 m najlona nosivosti od bar 3,5 kg. Ukoliko je voda puna panjeva i potopljenih grana uzmite deblji najlon od 4,5 do 7 kg, a za izuzetno teške vode koristite najlone nosivosti od 7 do 11 kg. Najlon treba da je opušten, kako bi riba lako mogla da ponese mamac bez otpora. Pošto se ovdje ne preporučuje zamaranje dok se riba ne odvoji od stabla, najloni tanji od 0,45mm ne dolaze u obzir. Znači nikako istegljivi, jer se ribi ne smije dati prostora da se negdje zavuče. Ipak ne treba ni pretjerivati, deblji najlon je vidljiviji, a povećava otpor vode, pa je samim tim potrebno stavljati i teže olovo. Šaran je izuzetno oprezna riba i ako osjeti prevelik otpor, nece se prevariti. Standardni podvez je dužine 30 do 45 cm.

Veliki broj specijalnih šaranskih udica može se kupiti u prodavnicama ribolovačke opreme. Udice moraju biti jake i oštre i sa kratkim vratom. Veličine su 1/0, 2/0 I 3/0. Kad se lovi šaran nikad ne treba stavljati dvije udice zato što se jedna udica uvijek uplete u granje.

Umjesto postavljanja mamca na udicu, možete koristiti i dlaku. Na ovaj način, umjesto kačenja mamca na udicu, nanižite jedan ili veći broj mamaca na dlaku dužine do 5 cm, koju nakon toga privežete za vrat udice. Na drugi kraj dlake potrebno je postaviti graničnik kako mamac ne bi spao. Ova metod je izuzetno uspješan, jer mamac ostaje potpuno slobodan i šaran ga mnogo lakše uzima i rjeđe ispušta iz usta kada ga ponese.

Olovo kod ovog metoda mora biti teško oko 100grama kako bi samo dalo kontru kada ribe uzme mamac. Dobro je koristiti klizeće olovo ali i specijalnu montažu sa silikonskom cevčicom. (antitangle ili helikopter vez – više o tome u knjizi “Ribolovne tehnike i sistemi”). Kod ove montaže koristi se silikonska cjevčica kroz koju se provlači najlon koji sada bez otpora prolazi ne uznemiravajući ribu. Sa spoljne strane cjevciče namješteno je olovo tako da ne dolazi ni do kakvog dodira olova i najlona. Olovo se može privezati za glavni najlon ili preko vrtilice ukoliko nije moguće drugačije vezivanje. Vez za olovo treba da bude do 15 cm. Nije loše da cjevčica bude u obliku latiničnog slova V, zakrivljena pod pravim uglom. Ovakva cjevčica će pružati još manji otpor šaranu kada uzme mamac.

Kada se peca u vodama sa dosta panjeva i drugih podvodnih prepreka, popuštanja nema i većina ribolovaca steže kočnicu mašinice do kraja, jer ako šaran krene svojim putem, već je pod stablom. Preporučuju se izuzetno kvalitetne mašinice sa velikim kapacitetom špulne, zbog čestog kidanja najlona.

Za pravo pecanje šarana, potrebno je imati specijalne držače za štapove podove. Ovi držači omogućuju da se više štapova posmatra jednovremeno. Na podove mogu se montirati indikatori trzaja.

Šaran ima naviku da uzme mamac i u ustima ga nosi. Da bi ovo na vrijeme primjetili, potrebno je koristiti indikatore trzaja. Električni audio vizuelni indikatori, majmuni ili meki vrhovi mogu se koristit sa istim uspjehom. Svi ovi indikatori mogu na sebi imati fluorescentne dijelove, tako da se mogu koristiti i u noćnom ribolovu.

Majmuni su u stvari prstenovi koji se kače na opušteni najlon između mašinice i posljednje alke. Prilikom zatezanja najlona, majmun se penje i vizuelno signalizira da je mamac uzet. Meki vrhovi takozvani swingertip-ovi se postavljaju na sam vrh štapa. U normalnom slučaju ovi indikatori padaju pod uglom od 45° u odnosu na pravac protezanja štapa. Kada šaran uzme mamac vrh se podiže ukoliko šaran odlazi od štapa, a potpuno se savija, odnosno pada ukoliko se šaran približava.

Tehnika dubinskog pecanja je podjeljena u više faza. U prvoj je potrebno pronaći mjesto na kome želimo da pecamo. Dobro je da to mjesto hranimo više dana u isto vrijeme istim mamcem. Na taj način navikavamo šarana na ukus. Kada dođemo na vodu, prvo što treba uraditi je prihraniti mjesto. Po nekim procenama, ukoliko u vodi ima primjeraka od 8 do 10 kg, potrebno je baciti i do 1000 bojlija ili ekvivalentnu količinu druge hrane. (Ovo se odnosi samo na vode na kojima se rijetko lovi te mjesto do tada nije prihranjivano. Ukoliko je mjesto lovno, količinu hrane moramo smanjiti i do 90%) Cilj je šarana naviknuti na hranu, ali ne nahraniti ga. Ovo postižemo dodavanjem laksativa, sredstava koje podstiču probavu, u primamu. Šaran će se zbog brzog varenja često vraćati na hranjeno mjesto, što je preduslov za dobar ulov.

U drugoj fazi treba zabaciti na hranjena mjesta. Prilikom zabacivanja, nemojte preklapati mašinicu sve dok olovo ne padne na dno. Vaš mamac se mora nalaziti na hranjenom mjestu. Ako preklopite mašinicu, najlon se neće moći izvlačiti i mamac će u poluluku padati, po pravilu bliže obali. Nakon smirivanja olova, polako namotajte višak najlona i smjestite štap na pod. Namjestite indikatore trzaja i čekajte.

U slučaju trzaja, kontra treba biti odlučna, kako bi se udica zabila u usnu šarana. Po pravilu upecan šaran bježi prvo ka suprotnoj obali, a nakon toga ka travi. U prvom trenutku, izmarajte ga maksimalno, jer imate dovoljno najlona na špulni. Kada krene ka travi, ne dozvolite mu. Ukoliko zaplete najlon u travu nema načina da ga odatle izvučete.

Pecanje po površini je vrlo jednostavno i preporučuje se u ljetnjim mjesecima u toku najtoplijeg dijela dana, kada se šarani sunčaju na površini. Uzmite komad korice svežeg hljeba i okačite ga na udicu. Na najlon nemojte vezivati nikakvo olovo. Ukoliko želite dalje da zabacite, postavite plovak da leži na površini. Umjesto korice, možete koristiti puf-ije, hranu za pse ili mačke, žito i kukuruz ali i plutajuće boilije. Plutajući boiliji se prave po istim recepturama kao i standardni boiliji, ali se u njih dodaje soda bikarbona (prašak za pecivo), kako bi boili bio šupljikav ili se termički obrađuju.

I kod ove tehnike, kao i kod tehnike pecanja dubinskom metodom mogu se koristiti detektori trzaja.

Dva najveća problema kod ovog načina pecanja je kacenje izuzetno tvrdih mamaca na udicu i njihovo daleko zabacivanje, sa obzirom da su izuzetno laki. Prvi problem se rješava ljepljenjem samog mamaca na udicu superlepkom. Drugi problem može se riješiti dodavanjem komadića balze uz mamac ili opterećivanjem najlona komadićem balze. Ukoliko se balza kači na najlon, ona treba da bude oko 1,5 m daleko od mamca. Iznad balze je moguće staviti i malo olovce, kako bi se dodatno otežala, ali treba paziti i na nosivost. Takođe je moguće dodati i jedno klizeće olovo prije balze, bliže štapu, koje pri zabacaju stoji kod balze, pa pomaže da se mamac dalje zabaci, a kada padne u vodu, olovo klizne po najlonu i padne na dno, dok balza ispliva i drži mamac. Ovakvo vezivanje je dobro na tekućim vodama.

Tehnika površinskog ribolova je u suštini drugačija od svih tehnika. Ovdje ribolovac mora namamiti ribu na hranjeno mjesto i steći njeno povjerenje. Prvi dio ribolova zasniva se na hranjenju mjesta površinskim mamcima. Ovo treba ponavljati sve dok se riba ne pojavi. Kada šaran dođe na mjesto i počne da jede primamu, treba nastaviti sa dohranjivanjem, kako bi se riba navikla na stalno padanje hrane na površinu vode. Tek kada procjenite da se šaran više ne plaši, zabacujete mamac na hranjeno mjesto. Ovdje je vrlo bitno da ribolovac bude maksimalno skoncentrisan i miran, kako nekim nepromišljenim ili bučnim pokretom, ne bi otjerao ribu.

Nakon kontre, šaran će upotrijebiti svu svoju snagu da zaroni i pobjegne. Taj momenat je krucijalan u ovom tipu lova, jer pribor to mora i izdržati. Oprema treba da bude kvalitetna kao i za dubinski ribolov šarana, sa tim da ne treba koristiti udice veće od br. 6.

Metod pecanja sa plovkom je najstandardniji. Koristiti isti pribor kao i kod druge ribe iz familije šarana koje se hrani sa dna.

Bez obzira koji metod koristite, precizno zabacivanje je najbitnije. Prije svega treba naći mjesta gdje se riba nalazi i bacati blizu njih. Dodatnim hranjenjem možete privući i ohrabriti ribu da uzme mamac.

U posljednje vrijeme, tehnološki je moguće napraviti izuzetno jake, a dugačke štapove. Ovo omogućava da se dugim karbonskim štapovima ( dugim od 10 do 13 m), precizno zabaci mamac šaranu. Ovi specijalni štapovi imaju oznaku “carp and big fish”.

Pogrešan izbor štapa, arome boila ili mamca nisu toliko veliki nedostatak kao što je neodgovarajući podvez. Bitno je da uravnotežite veličinu udice i debljinu najlona. Recimo udica veličine 2 i najlon nosivosti 0,9 kg nema smisla sparivati. Više nije tačno da najlon koji ima veliku nosivost mora biti debeo, nefleksibilan i vidljiv čak i za slijepog šarana. Moderne multifilamenti su upravo malog prečnika, ali velike izdržljivosti. Preporučuju se strune debljine 0,18 do 0,20 mm.

Šaran ima veoma meka usta, koja se u borbi lako rascepaju, a riba se oslobađa. Oblik šaranske udice već je uglavnom poznat. To su kratke i široke udice, malo zakrivljene, radi lakšeg kačenja. Vrh običan ili kriv (papagajke), materijal čelik, a u novije doba karbonke laserski ili hemijski oštrene. One su izvanredne za ribolov na kanalima i jezerima, gdje nema zapona i gdje se riba može do beskraja zamarati. Međutim, u panjevima te udice slobodno zaboravite. Isključivo čelične kovanice dolaze u obzir (Mustad, VMC, Gamakatsu, Owner, Partridge, Drennan – primjedba V.S.). Najprije zbog mnogo veće snage, a potom što su znatno deblje od karbonskih, pa teže prosjeku šaranove usne. Preporučljivi brojevi u lovu su 1/0, 2/0, 3/0. Ako stavljate manju udicu, znači 1/0, i riba savije štap, a vi je u kontri ne zakačite odmah, stavljajte veću. Taj šaran ima usta da u njih može stati pesnica i mora se što prije izdići od dna pa je potrebna debela udica velike snage.

Postoji jedna rasprava vezana za boju najlona za podveze. Naime, smatra se da je šaran navikao na crnu boju najlona i naučio je da ga izbjegava. Pri povezivanju podveza treba imati na umu par stvari. Za upletene najlone grinner čvor je najbolji. Obratite pažnju da se blood čvor vrlo lako odvezuje. Dobro je na kraj glavne strune postaviti vrtilicu pa je lako mijenjati podveze i vezivati razne sisteme.

Prije pecanja obavezno pregledajte prstima najlon. Ukoliko ste i ranije sa njim pecali, došlo je do kontakta najlona sa predmetima u vodi koji mogu da ga oštete. Ako je površina jako ljuspičasta i neravna, obavezno zamijenite najlon, jer ta pojava mnogo smanjuje maksimalnu nosivost najlona. Pecaroši koji redovno odlaze u ribolov menjaju najlone i do dva puta godišnje, a podveze poslije svake malo veće upecane ribe.

Dva su načina vezivanja sistema ispod plovka. Prvi, za manje šarane je klasičan klizni plovak, sa olovom na dnu i predvezom dugim oko 30 cm, namještenim ispod olova kako bi mamac ležao na dnu. Ukoliko se peca krupniji šaran, ovaj sistem nije dobar jer osnovni najlon od plovka do olova stoji vertikalno i šaran će ga primjetiti. Bolje je postaviti vagler plovak, a olovo spustiti na veću dubinu od dubine vode u kojoj pecamo. Predvez i dalje stoji ispod olova. Nakon zabacivanja, zategnemo blago najlon, što će dovesti do stvaranja padajuće putanje najlona, direktno od vrha štapa do olova. Plovak će nesmetano kliznuti na potrebno mjesto na najlonu. Ovako će prostor iznad mamca i olova ostati čist i šaran neće zazirati od najlona.

Pecanje šarana mušičarenjem za nekoga može djelovati neozbiljno, ali nije mali broj internet izvora koji potvrđuje da je moguće zakačiti šarana ovim metodom, a kao glavni zagovornik ove metode pominje se Dave Whitlock. Ono što je mnogo teže, jeste izvaditi šarana napolje. Možda najveći problem predstavlja pronalaženje bistre vode u kojoj bi ova tehnika bila moguća. Za opis ove tehnike, koja je kod nas skoro nepoznata izvor je sajt www.ribarska.com.

Imitacije koje se izrađuju se mogu podijeliti u tri grupe. Mušice, tj. imitacije insekata ili bolje rečeno imitacije vodenih životinja gdje spadaju nimfe majske mušice, dragonfly i damselfly, a od životinja pijavice, crvi, gliste, puževi i račići. Drugo, imitacije biljnog vodenog svijeta koju čine razni plodovi podvodnih i priobalnih biljaka kao i alge. Treća grupa bi bila sve ono što čovjek baca u vodu, a tu spada kukuruz, hljeb, krompir i dr. Pri izradi imitacija treba obratiti pažnju da imitacija bude što realnija. Izgleda da šaran ne voli impresionizam. Šarana možemo loviti mušičarskim priborom na dva načina i to na viđeno i na neviđeno.Na viđeno je kad vidimo šarana u vodi. Tada se trudite da zabacite vašu imitaciju na nekih 25-50 cm od njega. Na neviđeno je zabacivati mamac na mjesta gdje pretpostavljamo da bi šaran mogao biti. U oba slučaja dobro je koristiti neku vrstu primame kao recimo kukuruz.

Imitacije treba otežati. Ako nije dovoljno teška dodajte kuglicu olova na predvez na rastojanju od nekih 10 cm. Bolje je koristiti više manjih kuglica nego jednu veliku. Imitacija mora savršeno da oponaša kretanje pravog mamca. Ako lovimo na rijeci prepustimo da vodena struja nosi mamac bez ikakvih pokreta. Poželjno je koristiti indikator trzaja i polarizacione naočare. Na jezeru možemo dati malo živosti imitaciji vrlo kratkim i rijetkim trzajima. Važno je da imitacija bude na samom dnu.

Još jedna bitna stvar je miris imitacije. Kad dođete na vodu provucite imitaciju kroz mulj, pjesak i sl. i na taj način ćete otkloniti vaš miris. Ponekad je dobro imitaciju umočiti u blagi rastvor vanile ili anisa ili je jedostavno staviti u šećer. Znamo da šaran voli slatko.

Loviti šarana mušičarskim priborom možete i noću. Tada je najbolje koristiti primamu koju razbacate na oko 4 kvadratna metra. Na ovaj način znate da je šaran tu negdje. Zabacujte uzvodno i pustite da mamac potone na dno. Pratiti ga sve dok ga struja ne prinese obali. Šaran se noću može naći uz samu obalu u 10 cm dubokoj vodi. Ne koristiti nikakvu rasvjetu jer to može otjerati ribu. Povremeno bacite šaku primame.

Evo nekoliko recepata za izradu šaranskih “mušica”. Prije toga samo napomena da je bolje praviti imitacije tako da pri plivanju luk i vrh udice bude okrenut na gore. Ovo će donekle riješiti problem čestih kačenja za podvodne elemente.

Corn fly by Tom Connor

· Udica za nimfe Tiemco TMC 2457

· Komad najlona do 10 kg nosivosti

· Komad žute spužve 6mmx12mmx6mm

· Olovna žica

· Crni osnovni konac

Dosta jednostavna mušica, ali zato ubojita, pogotovo za noćno mušičarenje. Komad žute spužve oblikujete makazama da liči na zrno kukuruza. Na tijelo udice namotate osnovni konac kojim pričvrstite komad najlona. Lakirate sa sredstvom za učvršćivanje glave. Zatim pričvrstite olovnu žicu i namotate oko tijela. Ovo će biti otežanje udice. Sve to prekrijete osnovnim koncem svežemo čvor i lakirate. Na najlon pomoću igle za šivenje navučemo spužvicu i na udaljenosti od oko 1 cm učvrstite super ljepilom. Odrežite višak najlona i Corn fly je spreman za upotrebu. Za vrijeme ribolova spužvicu možete umakati u extrakt anisa, vanile ili banane. Nemojte istu mušicu umakati u različite arome. Mušicu zabacite na mjesto na koje ste predhodno bacili kukuruz i čekajte na trzaj.

Bread & crust fly by Dave Whitlock

· Udica za suhe mušice veličine 8 do 12

· Bijeli i braon sunđer

· Braon osnovni konac

Još jednostavnija mušica za izradu od poznatog Dave Whitlock-a. Namotajte osnovni konac do luka udice i pričvrstite spužvice tako da braon bude na vrhu. Braon spužvica imitira koru hljeba dok bijela njegovu sredinu. Vratite konac do oka udice i pričvrstimo drugi kraj sundjera. Svežite čvor i odrežite viškove sunđera na oba kraja. Mušica je dobra za sve slojeve vode i površinu u zavisnosti gdje se šaran nalazi. Bolji rezultati se postižu prihranjivanjem šarana hljebom i potapanjem imitacije u mirišljave extrakte.

Berry fly by Dave Whitlock

Dosta mjesta pored rijeka i jezera je obraslo drvećem na kojima rastu plodovi poput trnjina recimo. Ribolovci su primjetili da se šaran rado skuplja ispod njih u vrijeme kada su ovi zreli i opadaju sa drveća.

Imitaciju ovih plodova pravite od jelenove dlake ofarbane u boju ploda. Nakon postavljanja dlake na udicu, vezanja čvora i lakiranja, makazicama ošišate dlaku u oblik ploda. Važna napomena za lov sa ovom “mušicom” je da se mora čuti ono “PLOP” kad ona udari o površinu vode, baš kao i pravi plod.

Od mušica koje imitiraju životinje najbolje se pokazale: Dragon fly nymph, San Juan Worm.May fly nymph, Caddis larve, Prince nymph, Flashback hare's ear, Crazy Charley muddler ,Dave's damsel nymph i druge.

Pri izboru arome za primamu i mamac, važno je usaglasiti sa onim što se nalazi u prirodi u okolini vode u tom trenutku. Prihranjuje se u manjim količinama sa probarenim kukuruzom. Male količine hrane služe samo zato da se šarani naviknu na tu hranu i da je uzimaju bez podozrenja. Riba u panjevima ima dovoljno hrane za razvoj, jer kad bi čekala prihranu slabo bi napredovala. Kukuruz za prihranu mora biti tvrd, jer se u suprotnom nakupi mnogo bijele ribe i rakova. Na takav se kukuruz i peca. Obično se prihranjuje uzvodno 7-10 m od mjesta pecanja.

Jedna dobra primama ima sljedeći sadržaj:

250 g riblje hrane za šarane kupovne, 50 g soje, 125 g pšeničnog griza, 15 g mlijeka u prahu, 15 g cimeta, 2 g betana, 1 g pivskog kvasca, 6 jaja. Ukoliko želite da koristite aromu, dodajte je u maloj količini.

Još jedna uspješna primama jeste recimo:

250 g soje, 250 g pšeničnog griza, 2 g betaina,1 g cimeta, 4 ml arome jarebike, 4 ml ulja od badema.

Da bi se povećala masa kupljene, fabričke primame, u nju se može dodati do 50% soje i pšeničnog griza, a da se ne pokvare njene karakteristike.

Šaran se može loviti na durbaka, zelenu glistu, običnu glistu, crviće, noklu (valjak), hljebnu ružu, gnječen hljeb, kukuruz (stari i mladi), školjku, riječnog puža, rovca, ribicu, baren krompir, pa čak i na tvistera.

Boili su lopte od meke smjese koje se kuhaju u vodi dok se ne stvrdnu. Postoji veliki broj već pripremljenih, kupovnih boila, ali zbog svoje cijene nekada je bolje napraviti sopstvene (Za preko 40 provjerenih recepata za boilije pogledajte poglavlje mamaca u knjizi “Tajne ribolova” – primjedba autora). U kućnoj radinosti umjesto boilija moguće je koristiti i valjak koji se pravi na sljedeći način: 2/3 kukuruznog i 1/3 pšeničnog brašna zamijesiti u hladnoj vodi (po želji obojiti i dodati mirise). U lonac staviti vodu da provri. Od smjese se odmah prave nokle velične oraha. Nokle se ubacuju u kipuću vodu i miješaju se varjačom da se ne zalijepe za dno. Kada nokle isplivaju na površinu vade se i stavljaju pod tekuću hladnu vodu. Ovako napravljena nokla kada se baci o pod mora da odskoči bar jedan metar. Dobro pripremljen na udici stoji 2-3 sata, na dlaci i duže, a voda i bijela riba teško je skidaju.

Školjke i puževi se pripremaju tako što se očišćeni ostavljaju na jakom suncu da se isuše. Tada postaju kao guma, pa ih bijela riba teže skida. Kuhanjem takođe postaju tvrđe, ali se zbog neprijatnog mirisa preporučuje da se to radi napolju.

Boili od ribljeg mesa se prave od istih sastojaka kao i normalni boili, sem što im se dodaju riblje meso, kosti i kožura. Kao zamjena za ove boilije mogu se koristiti mačiji biskviti. Boili sa dodatkom zrnevlja za ptice pravi se od osnovnog boila, uz dodatak lana ili koriandera.

Svi tipovi zrnevlja se mogu koristiti i kao mamac i kao primama. Jedini je uslov da se ostave preko noći u vodi da nabubre, a da se sutra blago prokuhaju oko sat vremena kako bi omekšali. Ovo zrnevlje se ili ostavlja u svom soku, ili stavlja u vakuum vreće i ostavlja par dana da počne da fermentira, kada počinje da dobija blago alkoholnu aromu. Kače se o dlaku oko udice broj 6.

Paste (nekuvani valjci – primedba V.S.) su izuzetna primama za šarana. Pripremaju se kao i sjemena, ali se nakon toga pasiraju. Odlične paste se prave od kikirikija, suncokretovih sjemenki i ostalih masnih sjemena.

Kikiriki je odlična primama za šarana. Ostavite ga preko noći da nabubri i prokuvajte ga oko sat vremena. Ostavite ga dan dva da fermentiše. Slobodno ga koristite u većim količinama, jer mu se kuhanjem drastično smanjuje kalorijska vrijednost.

Meso mesnog nareska je dobro kao mamac. Siječe se u obliku kupe i postavlja na udicu. Meso iz gulaša se može koristiti kao mamac. Gulaš treba da bude dominatnog ukusa na ono što se u prirodi nalazi u tom trenutku oko voda i sa čime se šaran potencijalno hrani. Kao primama koristi se sjeme konoplje, a peca se na komadiće mesa. Salama je fin mamac, ali i primama za šarana. Siječe se u obliku kupa. Jetra je mamac prepun aminokiselinama. Siječe se u kocke i kači direktno na udicu. Dobar je dodatak boilijima.

Hrana za pse i mačke se može koristiti kao mamac. Kači se direktno na udicu ili na dlaku. Prije upotrebe bilo bi dobro da se navlaže kako bi omekšali. Obično se koriste kao površinski mamac.

Riba, a posebno komadići pastrmke mogu se koristiti kao mamac za šarana, ali se prije upotrebe mora prokuhati. Kači se direktno na udicu.

Blago obaren krompir postaje sve popularniji kao mamac. Paste od raznih žitarica, brašna soje i kukuruza dobijaju se mješanjem sa jajetom, boje se i aromatizuju. Ove paste se ne kuhaju kao boiliji.

Sir se može koristiti kao mamac, a pravilo je prosto što smrdljiviji to bolji. Može se direktno stavljati na udicu ili dlaku ili ga možete dodavati u boili.

Mesni crvići su rado viđena hrana šarana. Mana im je što i druge ribe vole da ih konzumiraju. Ukoliko se koriste kao primama, potrebno ih je preliti vrelom vodom, kako bi uginuli, kako bi se sprečilo njihovo odlaženje od mjesta primame. Od glista u obzir dolazi isključivo zelena ritska, jer sve ostale odmah napadne bijela riba.

Kukuruz šećerac je najčešći i najprovereniji mamac i primama za šarana. Mogu se nakon barenja bojiti i aromatizovati (vanila, jagoda, tuti-fruti,…). Kače se direktno na udicu br 4 ili na dlaku i u toj varijanti se postavlja 4 do 6 zrna na dlaku oko udice 4 do 6. Konoplja se može koristiti kao mamac i to na dlaku koja se veže za udicu 4 ili 6. Obavezno je ubacite u primamu. Prije upotrebe potrebno ju je prokuhati.

Komad hljeba je ono čemu ni jedna riba ne može odoljeti. U tome je i najveći problem. Kako sačuvati hljeb na udici, a da ga sitnija riba ne ugrabi. Hljebna pasta, se pravi od hljeba starog nekoliko dana. Uzima se samo unutrašnjost hljeba koja se kvasi i mesi. Kuglica paste se stavlja direktno na udicu. Hljebna ruža se pravi od svežeg hljeba i to njegovog unutrašnjeg mekog dijela. Otkine se jedno parčence hljeba, a zatim se u jednom kraju stisne i provuče udica.

Ikra riba može se može koristiti kao mamac za šarana. Kači se direktno na udicu, ili dlaku. Koriste se krupnija jajašca, kao recimo jajašca pastrmke.

Mancmelov se može koristiti kao plivajući mamac za šarana. Koristiti najmanji mogući mancmelov koji možete nabaviti u radnji. Iako su vrlo sočni, ostaju na udici dosta dugo.

Kanalski somić (Ictalurus punctatus)

Patuljasti somić (Ictalurus nebulosus)

Cverglan – Američki somić – Terpan – Manjić – Manić – Manjov – Glavonja – Bodonja – Cvergl

Iako živi u mulju na samom dnu, meso cverglana je finog ukusa, skoro bez kostiju i najviše liči na meso soma. Kod skidanja sa udice i kod čišćenja ove ribe treba voditi računa o trima oštrim bodljama odmah iza glave, čiji ubodi znaju da budu izuzetno bolni. Cverglan je poribljen u Evropi sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka iz svoje postojbine, Sjeverne Amerike. Očekivalo se da će se ovdje prilagoditi i narasti u veliku i sportski atraktivnu ribu kakva je u Americi. Međutim zbog temperature vode kod nas on je uglavnom zakržljao. U našim vodama on naraste do 800g, mada su najčešći primjerci jedva teži od 100g, dok u svojoj postojbini cverglan naraste i preko 2 kg.

Kako je ovo riba dna i to onog punog mulja i tinje, nema ga u brzim i bistrim rijekama. Čest je u kanalima i barama, posebno onima koji su obrasli vegetacijom, sa dnom koje je puno panjeva, granja, ševara i podvodnog rastinja. Ovo je veoma izdržljiva i otporna riba. Sposoban je da preživi izuzetno visoke temperature, na kojima bi ostale ribe brzo uginule i na vrlo mali nivo kiseonika u vodi. Moguće ga je naći čak i u vodama koje dugo leže zamrznute, gdje miruje i čeka trenutak otopljavanja. Kod nas se mrijesti od maja do juna. Ženke izbacuju izuzetno veliki broj jajašaca što je jedan od razloga tako uspješnog širenja ove ribe u našim vodama. Još jedna karakteristika mu ide na ruku: budući da je donešen iz drugih voda, u našim ekosistemima gotovo da i nema neprijatelja. Jedino bas, koji se još nije dovoljno raširio može da mu naudi kao prirodni neprijatelj. Štuka, som i smuđ ipak vrlo rijetko napadaju cverglana.

LOV PATULJASTOG SOMIĆA

Kada dođete na neku vodu i upecate jednog ili dva cverglana zaredom ostaju vam dve mogućnosti. Ili da se spakujete i odete na drugo mjesto ili da se nalovite cverglana i ni jedne druge ribe. Neće vam vrijediti ni promjena mamca jer cverglan napada i guta sve mamce biljnog i životinjskog porijekla koji se nađu na udici: hljeb, valjak, žito, grašak, kukuruz, sve vrste glista, crviće, pijavice, sitnije žive ili mrtve ribice, parčiće ribica. Budući da je grabljivica, hrani se tokom cijelog dana i noći sa kraćim pauzama. Jata cverglana idu po vodi po utvrđenim stazama i ako želite da ih stalno pecate potrebno je da ih pratite ili da ste majstor primame i da ih zadržite na jednom mjestu. Ipak predugo zadržavanje protiv njihove volje i nije moguće, ali ni potrebno jer će se već za par časova vratiti. U tom periodu, možete probati sa pecanjem neke druge atraktivnije ribe. U toku godine, najaktivniji je u jesen kada sakuplja kilažu za nadolazeću zimu, u toku koje uglavnom miruje. Iz sna se budi početkom marta, kada voda počinje da otopljava. Tada je izuzetno gladan i aktivno jede, međutim hrani se u većim dubinama, za razliku od jeseni, kada ga je lakše naći.

Da bi privukli jato cverglana na neko mjesto morate ih primamiti. Obično se koristi standardna hrana za primamljivanje na dnu uz dodatak životinjskih komponenti: crva, isjeckanih glista i blago usmrdjeli komadići kedera. Primamu bacajte uvijek na isto mjesto, ne rasipajući je po cijeloj vodi. Cverglani imaju izuzetan “njuh” i naći će svaku gomilu hrane. Nakon osnovnog primamljivanja, povremeno dohranjujte mjesto crvićima.

Cverglana možete pecati na dva osnovna načina: dubinskom metodom i plovkom – odluka zavisi od tipa vode. Osnova je da mamac miruje na dnu, tamo gdje je i primama. Dakle, na mirnim vodama plovak, na tekućim dubinka.

Ukoliko se odlučite za dubinski metod pribor ne mora biti fin. Koristite najlon debljine 0,20 do 0,30mm. Udice mogu biti u opsegu od 6 do 8. Kod pecanja dubinskom metodom, mogu se vezati dvije udice; jedna ispod, a druga iznad olova. Najpogodniji mamac za dubinsko pecanje su poveći komadi bijelih ili crnih ritskih glista, sitniji durbaci, manji kederi ili blago usmrdjeli repići kedera. Kontra kod pecanja dubinskom metodu ne treba da bude pri prvom trzaju. Kada cverglan osjeti mamac neće se smiriti dok ga ne proguta. Dakle sačekajte da se štap jasno savije i onda kontrirajte.

Sistemom sa plovkom ćete pecati na mirnim rijekama, barama, jezerima i ustajalim kanalima. Najlon može biti kao i kod dubinskog metoda, međutim ovdje se peca sa jednom udicom. Razlog je jednostavan. Ukoliko ulovite krupnijeg cverglana, on će nagonski krenuti ka potopljenoj grani ili travi i tu bi druga udica samo predstavljala smetnju. Oblik i nosivost plovka nisu bitni. Najbolji mamci za ovakav sistem pecanja su žive ili mrtve gavcice koje možete naloviti cerencem. Pored gaovčica odlično su se pokazali repići beovica – čak bolje nego kompletan mrtav keder. Veličina mamca ne treba da vas zabrinjava. Kada primjetite podrhtavanje plovka kao i kod dubinke ne žurite sa kontrom već kontrirajte tek kada podvuče plovak pod vodu.

dobri recepti za mamce za lov cverglana

• za sirni mamac je potrebno:

250g Limburger sira i ražano brašno – po potrebi

Istopite sir na laganoj vatri. Kad je to gotovo dodajete brašno dok ne dobijete masu koja ostaje na udici. U smjesu možete dodati još mljevenu piletinu, mljevenu džigericu kao i riblje brašno.

• za krvavi mamac je potrebno:

1 šolja pšeničnog brašna

1 šolja kukuruznog brašna

1 kašicica vanila extrakta

0,5 l pileće ili goveđe krvi

2-3 kašicice praha od bijelog luka

1 paketić želea od jagoda i gaza

Pomješate oba brašna sa vanilom i praškom od bijelog luka. U smjesu lagano dodajete krv dok ne dobijete tijesto koje se da oblikovati. Stavite sve u gazu i kuhate u kipućoj vodi oko 15 minuta da dobijete tvrdu pogaču. Nakon hlađenja isječete u komade i pomješate lagano sa želeom dok ne dobijemo solidnu loptu. Mamac čuvate u frižideru dok ne pođete u ribolov.

• za mesni mamac je potrebno:

1 svinjsko srce ili džigerica ili mozak (može i sve zajedno)

jedno ili dva tuceta kišnih glista (zavisi koju količinu mamaca pravite)

brašno

konzerva kukuruza

nekoliko pari ženskih čarapa

Isjeckati ili samljeti srce ili džigericu i izmiješati je sa kukuruzom iz konzerve. Dodajte brašno i ponovo dobro izmješajte. U smjesu istresite gliste, zdrobite ih i umješajte u smjesu. Od dobijene smjese pravite kuglice veličine loptice za stoni tenis i uvijate u najlon čarapu. Svežite čarapu koncem i odrežite višak. Ovo ponavljate sve dok vam ne nestane smjese ili čarapa. Gotove loptice poslažete u kutiju i ostavite nekoliko sati na sunčanom mjestu da malo tukne. Mamac možete postaviti direktno na udicu ali i kao boilie.

• za mliječni mamac je potrebno:

mlijeko

kukuruzno brašno

so

Skuhate najobičnij kačamak tako da se ne raspada na udici, pa ostavite nekoliko dana na toplom da se usmrdi. U ovaj mamac možete umijesiti razne mirođije.

Som (Silurus Glanis)

Evropski som pripada familiji Siluridae, rodu Silurus i vrsti Silurus glanis. U našoj zemlji je rasprostranjen u vodama dunavskog sliva, Dunavu, Savi, Tisi, Tamišu, Moravi, donjem toku Drine, hidrosistemu DTD i akumulacionim jezerima. Som je najkrupnija riba u našim vodama i može da naraste do 150 kg sa dužinom od 3 metra i starošću od 45 godina.

Karakterističnog je oblika i boje tela. Telo je bez krljušti i prekriveno je sluzavom zaštitnom materijom, a glava je izrazito velika i spljoštena sa terminalno postavljenim čeljustima punim sitnih zuba. Na gornjoj usni ima dva velika i duga brka, a na donjoj četiri manja koja vrše funkciju čula dodira. Oči su veoma male i postavljene su sa gornje strane. Leđno peraje je malo, a grudna peraja su snažna, s jakim prvim koštanim žbicama. Analno peraje je dugačko i proteže se sve do početka repnog peraja, koje je nesrazmerno malo. Boja tela je tamna i zavisi od mesta boravka. Leđa su tamno siva, bokovi maslinasto sivi, a prema trbuhu prelazi u mramorasto maslinastu boju. Trbuh je beo sa žutim nijansama.

Izrazito je grabljiva riba, lovi plen iz zasede i samo izuzetno se upušta u površinski lov. Živi na najdubljim mestima u reci, limanima, pored potopljenih objekata, mostovskih stubova, u jamama u rečnom dnu i u krošnjama potopljenih stabala. Po velikoj i mutnoj vodi, kao i po nevremenu praćenom grmljavinom, izlazi iz skloništa i lovi uz obalu, pri površini i na plavnoj zoni. Usamljenik je i ceo život provodi na jednoj lokaciji na reci, izuzev ako ga viša sila natera da promeni logu. Praćenjem migracije soma ustanovljeno je da se nikada ne udaljuje daleko od mesta koje je odabrao kao stanište. Jedino se za vreme mresne migracije somovi skupljaju u veće grupe i sele na plavnu zonu radi mresta. Som se mresti u maju i junu pri optimalnoj temperaturi vode od +20C. Ženka postaje polno zrela nakon četvrte godine života a mužjak godinu dana ranije. U petoj godini starosti plodnost ženke je izražena sa 120 hiljada komada ikre. Ikra some je krupna, dijametra 3-4 mm, svetlo žute boje i odmah nakon oplodnje lepi se na podvodno bilje. Mrest se obavlja na plavnoj zoni, na dubinama od 1,5-2 m, na žilama adventivnog korenja vrbe, sa kojih mužjak i ženka pokretima repa prethodno očiste mulj i pesak. Nakon polaganja ikre na gnezdu ostaje mužjak da čuva ikru i potomstvo od malih grabljivica. Pri optimalnim uslovima inkubacija oplođene ikre traje 48-65 časova. Posle 15-20 dana mladunci su sposobni da uzimaju sitnije oblike životinjskog planktona, a nakon 25-30 dana hrane se larvama insekata kao i mlađem drugih vrsta riba. Som ima brz tempo rasta, naročito ako mu je stanište u blizini područja naseljenog drugim vrstama riba. Ima visok prehrambeni koeficijent 6,2 (štuka 8,8; smuđ 5,1) i hrani se svim vrstama riba koje naseljavaju vodu u kojoj živi: vodozemcima, bentosom dna i ostalom rečnom faunom. Hrani se i danju i noću, pa mu je prirast u odnosu na godine starosti, prema M. Ristiću, dat na sledećoj tabeli:

Som je prema morfološkim karatkeristikama tipična riba dna. Sporo se kreće, vid mu nije savršen, ali su zato čulo mirisa, dodira i bočne linije izuzetno razvijeni. Kao takav bolje se lovi statičnom metodoma, prirodnim mamcima, ali se od marta do novembra može uspošno loviti i varaličarenjem.

Varaličarenje soma je u klasi teškog slatkovodnog ribolova, čemu treba prilagoditi izbor opreme. Štap treba da bude dugačak 3,0 m, težine bacanja 80-150 g i parabolične karakteristike savitljivosti. Borba sa krupnijim somom težine preko 15 kg je dugotrajna i poželjno je da štap bude snažan, ali ne pretežak i da rukohvat bude nešto duži zbog mogućnosti oslanjanja na telo ribolovca i rasterećenja zglobova i mišića ruke. Parabolična savitljivost štapa je potrebna zbog ravnomernijeg rasporeda opterećenja po dužini štapa i veće iskoristivosti snage, pri čemu brzina vrha nije od većeg značaja. Čekrk za varaličarenje soma ne bi trebao da bude manjeg kapaciteta od 100/0,50. Manji, teretni prenosni odnos, kvalitetna proklizavajuća kočnica, solidan kvalitet izrade kao i pouzdanost u radu, najvažnije su karakteristike stacionarnog čekrka za teške uslove slatkovodnog ribolova. Zbog daljih izbačaja, poželjno je da je kalem čekrka konusno dizajniran. Kod izbora strune najvažnija je nosivost na čvoru, koja ne bi smela da bude manja od 10 % od deklarisane. Na čistim stajaćim vodama dovoljna nosivost strune je 7 kg, bez obzira na veličinu očekivanog ulova, jer ni sila na štapu ni u jednom trenutku borbe neće preći ni 60 % od navedene nosivosti. Ribolovci obično preteruju sa nosivošću strune za ribolov soma, ali ako bi jednom pokušali da podignu štapom, kojim love soma, teg od 4 kg, bilo bi im jasno koliko manjim silama u praksi deluju. Na izuzetno teškim terenima, sa preprekama u vodi, sasvim će biti dovoljna struna nosivosti 10 kg, dijametra max. do  0,40 mm, ili upredena struna iste nosivosti. Većina varaličara koristi monofilne strune prečnika 0,35 mm, nosivosti 7-8 kg, koje obezbeđuju dovoljan izbačaj i pouzdanost u borbi.

Izbor varalice za varaličarenje soma zavisi od metode i uslova ribolova. Som boravi na većim daljinama od obale i na najdubljim mestima u reci, na koja je, osim iz čamca, vrlo teško plasirati varalicu. Pravi trenutak za varaličarenje soma je vreme kada prilazi obali i površini, i tada se može loviti dubinskim i površinskim metodom. Izuzetno se som može loviti i kada se ne diže, i to iza većih brana iza kojih se zbog vrtloženja i povećane aeracije okupljaju sve vrste riba. To su najbolja mesta za lov soma, ali je najčešće ribolov iza brana zabranjen.

Sezona varaličarenja soma počinje prvim prolećnim porastom vode, krajem marta i početkom aprila. Some se tada masovno diže sa dna i prilazi obali, hrani se intenzivno ribom, tako da se može loviti džigovima na dubinama do 6 metara, i na daljinama do 50 metara od obale. To su pretežno ivice brežina, sa naglim i većim promenama dubine, ulazi u veće limane, povratni tok i mesta pod granjem i panjevima. Džigovi težine do 30 g, od nešto mekšeg materijala, koji imaju vibraciju pri malim brzinama vođenja, povlače se lagano po dnu i navode na mesto na kojem se očekuje pojava aktivnog soma. Napad soma na džiga na većoj dubini je odsečan, ali nije primeren njegovoj veličine i pre podseća na udarac smuđa. Nakon kontre i uboda som će se držati dna i krenuti polako uzvodno ka jačem toku vode. Nakon kraćeg uzvodnog kretanja, krenuće nizvodno koristeći maticu reke i pokušati da zalegne na dno neke veće rupe. Snažnim pokretima repom i udarcima po struni će nastojati da se oslobodi, pri čemu će biti manje brzih manevara, a više upotrebe sirove snage. Prilikom borbe sa somom treba nastojati da se borba odvija u srednjim slojevima i da se som kreće i troši snagu, što znači da mu ne treba dozvoliti da legne na dno. Krupnije primerke je teško zaustaviti kada krenu u dubinu, pa je leganje na dno često neizbežno. Soma ne treba prevelikom silom odvajati sa dna. Štap treba opteretiti do granice optimalnog iskorišćenja elastičnosti, što znači ne maksimalno i čekati. Posle izvesnog vremena som će popustiti i pomeriti se. Najčešći problem je zaleganje soma iza brežine i naleganje strune na odsek. Tada je sila kojom se deluje na soma redukovana i potrebno je duže čekanje ili delovanje većim silama, što nije preporučljivo. U borbi sa ribom sve je bolje od pucanja strune, pa zato ne treba paničiti i preterivati, već biti strpljiv i uporan kao i som. Dizanje soma sa dna je dugotrajno i najviše vremena u borbi odnosi čekanje i natezanje sa njim. Kada se odlepi sa dna, usmeravanje i dovođenje ribe je moguće sa znatno manjim silama, čemu se teba prilagoditi, jer je najneizvesniji deo posla već obavljen. Svi naredni begovi i pokušaji soma da se dočepa dna ili zaklona će biti manje energični, pa ne treba po svaku cenu nastojati da se borba što pre okonča. Borba će biti privedena kraju onda kada som prestane da pruža otpor i pokaže belinu trbuha. Svako dovođenje soma do obale pre nego što se potpuno zamori može biti rizično, zato treba pravilno proceniti pravi momenat za prihvatanje. Prihvatanje manjih primeraka do 10 kg se može, bez većeg rizika, obaviti rukom za škrge. Veći primerci se prihvataju uz pomoć kolege ili zabadanjem ribarske kuke iza glave.

Drugi metod varaličarenja soma je površinskim voblerima ili kašikastim varalicama. Polovinom aprila, kada se voda zagreje na preko 10C, som kreće u površinski lov bele ribe, što je i vidljivo po paničnom begu bele ribe koja beži na sve strane, što znači da grabljivica dolazi iz dubine. Som tada lovi ribu iz okreta i često pukne repom po površini. Istu radnju će som ponoviti i kada se zbog osveženja ili nekog drugog razloga, prevrne na površini, ali pri tom neće biti zainteresovan za varalicu. U svakom slučaju mu je treba ponuditi. Izbor varalice za varaličarenje soma u zavisnosti od uslova ribolova je dat u tabeli:

tabela

som-wels-catfish-silurus-glanis-1Na stajaćim vodama, koje se brže zagrevaju od tekućih, som ranije počinje dizanje u površinske slojeve vode. U toku dana aktivnost soma se odvija na većoj udaljenosti od obale i tada mu se može plasirati samo teža kašikasta varalica. Obali i plićacima prilazi u sumrak, noću i u svitanje kada se može u periodu od 03h do 21h loviti voblerima. Varaličarenje soma na stajaćoj, jezerskoj vodi se obavlja nešto lakšom, bacačkom opremom i tanjim strunama radi daljeg zabačaja varalice. Monofilna struna prečnika 0,30 mm, nosivosti 5,5-6 kg  i veće istegljivosti, biće sasvim dovoljna za vođenje borbe sa somom, koji u ovom slučaju nema saveznika u rečnoj matici. Osim toga borba se odvija na daljini i najvećim delom u srednjim slojevima vode. Varalica se izbacuje što dalje na vodu, prema mestu na kojem je uočena aktivnost soma. Zabacivanje teških kašikastih varalica na veću daljinu, često traje satima bez efekata, ali udarac soma na površinski vođenu varalicu je doživljaj koji se pamti. Som napada varalicu u okretu, veoma snažno, tako da se događa da ispadne ručica čekrka iz ruke. Ubadanje i zakačinjanje je u najvećem broju slučajeva dobro, u korenje zuba, s tim što nakon udara treba uzvratiti energičnom kontrom. Som će nakon ubadanja odmah krenuti u dubinu, što je zbog malog ugla koji struna zaklapa sa površinom vode i velike udaljenosti nezaustavljivo. Sila kojom ribolovac deluje na soma otežava mu beg u dubinu i dalje na vodu, ali ga ne sprečava da se kreće duž obale. Som će koristiti tu okolnost, krenuti linijom manjeg otpora i zamoriće se na daljini i dubini koja ribolovcu najviše odgovara. Borba sa somom u dubokoj, stajaćoj vodi je uzbudljiva, ali manje neizvesna nego kada se ribolov obavlja na većim tekućim vodama. Sa dovođenjem ne treba žuriti, već soma treba umerenom silom usmeravati ka obali i ne dozvoliti mu da se u priobalju zavuče iza nekog stabla ili granja u vodi. Ako je priobalni deo jezera plitak, to treba iskoristiti, zagaziti u vodu i prihvatiti soma na dubini većoj od pola metra. U sumrak, po vetrovitom danu, naročito na plićacima prekrivenim granjem i rečnom vegetacijom, na koje izlazi bela riba da se hrani ili priprema za mrest, som će biti prisutan na dubini od 2-2,5 m i blizu obale. Njegovo prisustvo neće biti vidljivo jer će se hraniti na dnu. Varaličarenje se tada najuspešnije obavlja tonućim, zaranjajućim i zvečećim voblerima, po mraku i plitko zaranjajućim, jer će se sa dolaskom noći som dići do sama površine. Ako jezerska vegetacija ne spečava rad voblerima, varalice treba bacati što dalje i voditi ih sporo sa češćim i kraćim ubrzanjima. Napad soma na voblera vođenog u plitkoj vodi pri obali je još snažniji, tako da je kontra nepotrebna pod uslovom da se štap čvrsto drži u ruci. Uboden som će reagovati “somovski“ i snažno krenuti od obale. Tada treba frekciju čekrka popustiti na 50 % nosivosti i kontrolisano, uz povremeno zatezanje, dozvoljavati prvi beg soma. Na dovoljnoj udaljenosti od obale desiće se isto što i u dnevnom ribolovu. Som će osetiti da mu je lakše da se kreće duž obale nego ka dubini i tu će odraditi borbu, čiji će ishod ribolovac strpljivo, sa umereno opterećenim štapom sačekati i ribu mirno, bez panike dovesti do obale.

Nakon prolećnog lova soma, sledi lovostaj zbog mresta, koji traje od  01. maja do 15 juna, nakon čega će statični ribolov prirodnim mamcima biti najuspešniji metod ribolova. Ribolov varaličarenjem, zbog zabrane noćnog ribolova, biće moguć samo u svitanje, sumrak, za vreme i nakon letnjih nepogoda praćenih grmljavinama. Ribolovci koji se odluče na takav ribolov, mogu ostvariti uspeh, ali nije preporučljivo korišćenje grafitnih štapova dok traju atmosferska pražnjenja. Najveći deo leta, zbog male i niske vode i obilja hrane u vodi, som provodi na dnu reke. Na velikim rekama tada je vrlo teško locirati ga i plasirati mu varalicu. Na manjim rekama, kao što su Tisa, Morava ili Tamiš, varaličarenje soma dubinskom metodom je moguće i u toku leta, kao i u jesen, sve dok se som intenzivno hrani. Prema iskustvima ribolovaca sa navedenih reka, najefikasniji metod varaličarenja soma je vođenje opterećenog voblera pri dnu. Plivajući, duboko zaranjajući vobleri sa zvečkom, opterećeni olovom odgovarajuće težine, zabacuju se uzvodno ili bočno od vira ili neke veće jaruge u kojoj je moguć boravak soma i polako navode po dnu. Ako se lovi na manjoj i plićoj reci, moguć je rad sa neopterećenim, kruškolikim dubokoroncima, koji zaranjaju na dubine veće od 3 m. Najpogodnije vreme za ovakav ribolov su popodnevni i večernji časovi, kada je som najaktivniji, češće napušta zaklon i lovi na ulazima u limane. Napad soma na varalicu i reakcija na ubod je ista kao i u prethodno opisanim slučajevima, s tim što se borba odvija na manjem prostoru, intenzivnija je i zahteva od ribolovca brzo reagovanje i prilagođavanje situaciji. Ishod borbe je izvesniji ako se ribolov obavlja iz čamca, što omogućava, u slučaju zaleganja soma na dno, dolazak iznad ribe i vertikalno zatezanje, koje olakšava i ubrzava dizanje soma sa dna.

Osim pomenutih metoda varaličarenja soma, na većim akumulacija popularan je i troling ribolov, povlačenjem varalice iz čamca u pokretu. Metod se uspešno primenjuje u proleće, u vreme dizanja soma, pri čemu se upotrebljavaju opterećeni vobleri. Štapovi su učvršćeni na zadnjem delu čamca, koji se kreće malom brzinom, pogonjen veslima ili motorom pod minimalnim gasom, a varalice se povlače duž poteza na kojem je uočena aktivnost soma. Ovaj metod ribolova, iako uspešan, ima lokalnu popularnost, jer ga zbog statičnosti mali broj ribolovaca upražnjava.

U toku novembra meseca, kada temperatura vode padne ispod 10C, som se povlači u najdublja mesta u reci, prestaje da se hrani i ne kreće se sve do marta i prvog otopljavanja vode.

Štuka (Esox lucius)

Naša štuka je riba nizijskih voda, rijeka, jezera i bara. Prema nekim podacima, naraste do 1,5 pa i 2m i 34 kg mase, mada kod nas ima zabilježenih primjeraka do 15 kg. Tijelo štuke je zelenkaste boje sa žućkasto-bijelim poprečnim prugama. Izduženog je i vretenastog oblika sa snažnim repom na kraju. Po obliku tijela, može se zaključiti da štuka nije dobar plivač na duže staze, već napada iz zasjede, iz ševara, granja i potopljenih panjeva ili podlokane obale. Njen jak rep joj daje ogromno ubrzanje pri napadu. Ukoliko ne uspije iz prvog pokušaja, u većini slučajeva odustaje od daljeg proganjanja plijena. Ovo treba imati u vidu pri vođenju varalica. Glava štuke je karakterističnog oblika guščijeg kljuna. Na njoj se nalaze velika usta, sa 700 oštrih zuba. Štuka plijen hvata sa boka i okreće ga napred glavom, te ga tako guta.

Vid joj je odlično razvijen i pretežno se oslanja na njega pri lovu. Treba imati u vidu da je štuki potrebna svjetlost za lov, ali da se kod bistrih voda, ona ipak odlučuje za lov pri sumraku, jer je tada druge riba teže uočavaju.

Hrana su joj sva živa bića manja od nje koja se mogu naći u vodi do dubine od 2 m ili na vodi.

Mrijesti se prva, već krajem zime, kada temperatura vode pređe 10°C, u našem podneblju od februara do aprila. Prvi put ulazi u mrijest sa 3-4 godine starosti.

Ljeti, štuka lovi izjutra i predveče, a u toku dana samo za oblačnog vremena. Sa jeseni, lovni period štuke se produžava na skoro cio dan. U ovom periodu štuka taloži masne naslage za zimu. Zimi ne prestaje sa hranjenjem, posebno za vrijeme lijepih i sunčanih dana, kada bijela riba krene da pliva.

LOV ŠTUKE

Bez obzira da li je u pitanju rijeka, jezero ili kanal, potreban joj je i prostor sa plitkom vodom obrastao biljem da bi se mrijestila, ali i da obezbedi sklonište iz koga vreba plijen. Iako se štuka, u principu, može upecati preko cijele godine, njen apetit je ipak promjenljiv.

Štuka se najbolje hvata kada je oblačno vrijeme. Po sunčanom danu najbolje je probati uveče pri zalasku Sunca, mada ni rano jutro nije loše. Dan sa slabim vjetrom koji stvara male talase je bolji nego kada je površina vode potpuno mirna i to zbog manjeg prodiranja svjetlosti pri nemirnoj površini vode. Vrijeme prije nadolazeće oluje je možda najbolje vrijeme za pecanje štuke.

Definitivno najbolje mjesto za traženje štuke u rano proljeće su plitki zalivi. Ako je u blizini i potok koji se uliva u zaliv, muljeviti dio ispred je prvo mjesto gdje treba probati. Zatim, pješčana ili šljunkovita obala koja se veoma blago spušta ka dubini je takođe dobro mjesto. Najbolje je probati na mjestima uz obalu koja se nalazi na sjevernoj strani jezera ili reke. Sjeverna obala je zaštićena od hladnog sjevernog vjetra i zato se voda brže zagrije na toj strani jezera. Hladan sjeverni vjetar gura hladnu vodenu masu sa sredine jezera prema južnoj obali i zato je voda sa južne strane hladnija u proljeće.

Sa dolaskom ljeta i visokih temperatura štuka se teže da upecati. Manje štuke ostaju u plićoj vodi, dok se velike premještaju u duboku vodu. I u ovom slučaju štuke će biti u blizini neke strukture u vodi. Može to biti ivica trave, ivica gdje plićak naglo prelazi u dubinu (dublja strana), podvodne stijene i slično.

Krajem ljeta štuka kao da osjeća da se bliže posniji dani, pa počinje intenzivnije da se hrani. Za vrijeme veoma toplih dana u avgustu, štuke će se pomjeriti u dublju vodu, i tada ih je najbolje i tražiti u najdubljim mjestima u jezeru ili rijeci. U to vrijeme su šanse za uspješan ulov povećane i tada je štuka zakačena za varalicu najborbenija.

Jesen je top sezona za pecanje štuke. Iako je ona aktivnija u februaru, neposredno pred mrijest, ipak je jesen najbolji dio sezone za njen lov. To je vrijeme kada se gomile ribolovaca upucuje na vode sa kantama prepunim sitnim kederima i kada se i izlovi veliki broj uglavnom nedoraslih primeraka štuke, koji se ni jednom u svom životu nisu mrijestili. U jesen kada voda počne da se hladi, dolaze u pliće dijelove. Ranije u jesen dobra mjesta mogu biti platoi koji još uvijek imaju zelenu travu i plića strana ivice škarpe. U kasnu jesen štuke se mogu naći skoro na svim mjestima. Kako je voda uveliko hladna one nemaju neko pravilo gde se zadržavaju, tako da se mogu uhvatiti i na mjestima na kojima se najmanje nadate. Druga polovina jeseni je vrijeme kada se mogu upecati najveći primjerci. Ako pravilno odaberete vodu i varalicu i ako imate dobru intuiciju imaćete šansu da se veoma srećni vratite kući sa pecanja.

Mnogi početnici smatraju ribolov na štuke kao usputnu stvar kada pođu na pecanje. Obično koriste stare i nepotrebne štapove za ovu namenu, ostavljajući ih sa strane. Često se desi da štuka potpuno proguta udicu i nakon toga otkine najlon, što joj prouzrokuje sigurnu i bolnu smrt.

Štuka se može pecati na četiri osnovna načina:

• na mrtvog kedera

• varaličarenjem

• mušičarenjem

• na živog kedera

Za dubinsku metodu na mrtvog kedera štap mora da bude jak. Većina šaranskih štapova može da se koristi, sem onih najmekših, jer sa njima nije moguće zabaciti težak mamac na veću daljinu. Dužina treba da mu je od 3 m ukoliko je to šaranski štap, ili 3 do 3,7 m ukoliko se koristi pravi štap za štuke.

Najlon treba da ima deklarisanu nosivost od 4,5 do 5,5 kg i treba mu na kraj postaviti sajlu dužine 45 do 50 cm nosivosti od 9 kg. Mrtav keder se kači sa dvije trokrake udice veličine 8 na sajli dužini 7,5 cm. Koristite bodorku, haringu, skušu ili neku drugu ribu. Učvrstite mamac obmotavanjem najlona oko repa ribe, što će vam pomoći ukoliko zabacujete na veće daljine. Štuka obićno guta prvo glavu ribe. Zbog toga udice kačite što je moguće bliže repu. Ako pecate sa plovcima na mrtvog kedera potrebni su vam specijalni plovci za štuke velike nosivosti.

Moguće je koristiti i klizeće plovke veće nosivosti, ali u sistemu u kombinaciji sa dubinskom metodom. Plovak se postavlja iznad olova, a stoper na mjestu na kome najlon siječe površinu vode. Nakon zabacivanja, plovak će kliznuti do graničnika što je i dubina vode, a olovo povlači mrtvog kedera na dno. Trzaj se manifestuje potapanjem plovka.

U toku cijele godine mrtva ribica se može koristi kao varalica. Veličina mrtve ribe treba da da bude između 8 i 10 cm i težine do 60 g. Osnovu ovog sistema čini jig glava. Udicu provučete kroz riblja usta, kroz tijelo i stomak i izvadite vrh udice napolje. Jig vežete preko vrtilice za glavnu strunu. Na istu vrtilicu postavite jednu ili dvije trokrake udice na predvezima ne dužim od polovine dužine kedera. Mamac bacate finim štapom dužine 2,5 do 2,7 m. Ovim sistemom pretražujte sve slojeve vode, od dna do površine. Ožvljavanje se radi naglim trzajem vrha štapa nagore i namotavanjem najlona. Na ovaj način riba kao da skakuće po dnu glumeći ranjenu ribu.

Dosta pecaroša je neopravdano skeptično u vezi uspješnosti varaličarenja na štuku. Postoje dva razloga za to. Prvi je da je veličina štuka koje se pecaju na ovaj način manja, oko 3,1 kg, ali je moguće upecati veći broj riba. Drugo, varaličarenje je uspješnije u ljeto i jesen nego zimi, kada to pecaroši obično rade. Štap za varaličarenje je idealne dužine 2,7 m. Kada se peca iz čamca, potrebno je koristiti vrlo kratke štapove, dužine 1,8 m. Kombinacija karbonskog teleskopa i mašinice je idealna, jer se štap drži u rukama sve vrijeme pecanja. Za ovu svrhu se koristi mekši štap u odnosu na onaj za dubinsko pecanje. Na špulnu je potrebno postaviti do 100 m najlona nosivosti od 4,5 do 7 kg. Podvez sajla treba da je 30 cm duga. Kraći podvez ne treba koristiti, jer krupnija štuka guta mamac, pa bi recimo 15 cm podvez bio progutan u jednom zalogaju i riba bi zubima presekla glavni najlon.

Zabacivanje i namotavanje najlona je bitno kod varaličarenja, međutim ima još nekih stvari o kojima treba brinuti. Nemojte zabacivati istu varalicu bezbroj puta na sve strane. Bolje je prvo razmisliti gdje bi štuke mogle da se nalaze i gađajte to mjesto. Vrsta varalice naročito zavisi od vremena i vrsti vode. U mnogim slučajevima samo iskustvo pomaže. Uzmite u obzir prozirnost vode, podvodne panjeve, podvodnu vegetaciju i dubinu vode. Mijenjajte varalice često dok ne dobijete pobjedničku kombinaciju vrste, boje i velićine za taj dan. Ova promjena može biti presudna za uspješnost ribolova. Generalno, varalicu vodite polako i kontinuirano, a zimi je spustite što je više moguće u dubinu. Ljeti probajte po površini, ali probajte i u srednjem sloju vode. Ravnomjerno vučenje promjenite u isprekidano, samo ako ovo prvo ne daje rezultate.

Pretražite varalicom vode koje su naizgled nemoguće za pecanje, na kojima do sada niko nije pecao. Često se u ševarju kriju štuke u zasjedi. Korišćenje varalice sa jednom udicom omogućava zabacivanje među drveće ili u sred vodenog bilja. Nikad nemojte bacati varalicu baš na mjesto gdje očekujete da je štuka, već nekoliko puta zabacite oko tog mjesta kako bi je izmamili iz zasjede, a ne bi uplašili.

Nepisano pravilo je da se u proljeće i jesen kada je voda hladna sve varalice vuku sporo kroz vodu. U ljeto, iste varalice se vuku mnogo brže, u zavisnosti od situacije. Rano u sezoni manje varalice se pokazuju kao bolje od većih modela. Veliki broj ribolovaca stavlja i kašikare ispred voblera pogotovu u rano proljeće što je pogrešno. Voblere ne treba vući ravnomerno, jednoličnom brzinom, kako to većina ribolovaca pogrešno radi, već ih treba oživjeti serijom kratkih trzaja nakon kojih dolaze pauze. Pauze ne treba da budu duže od 5 sekundi.

Vobleri se dijele na tri vrste: tonuće, plutajuće i voblere sa neutralnom težinom. Upravo ovi zadnji su najbolji u ranu jesen i kada je štuka neaktivna. Pri pecanju na neaktivne štuke ove varalice se trebaju vući kratkim trzajem iza koje slijedi pauza od oko pet sekundi. Plutajući daju najjače vibracije od sve tri grupe i ovo je možda najjači adut pri pecanju u dubokoj vodi i među vodenim biljem, ali je pitanje kako spustiti plutajući volbler u dubinu. Neki ribolovci koriste takozvani “sistem u tri pravca” koji koristi teško olovo na jednom kraju sistema da povuče voblera (vezanom na drugom kraju sistema) na dno koji će težeći da ide ka površini uvijek biti na određenom rastojanju od dna. Treći kraj sistema je najlon koji vodi ka štapu i mašinici. Dobro su se pokazali Zoranovi vobleri veličine 9,11 i 13 cm u crveno-bijeloj i zelenoj nijansi.

Bucktail jigovi moraju biti dugački najmanje deset santimetara. Regularni plastični jigovi su i dalje nezamenljivi za štuku u rano proljeće ili kasnu jesen kada je štuka aktivna, ali nije agresivna da juri neku od brzih varalica.

Leptirice su svakako najrasprostranjenije i najpopularnije varalice u lovu na štuku. Mogu imati duguljasti ili okrugli leptir. Takođe na kraju, na trokrakoj mogu imati jelenovu dlaku, perje, plastične niti, ili jiga što daje leptirici dodatne vibracije. Najboje rade kada se brzo vuku ispod same površine i leptirom prave turbulenciju i “guraju” vodu. Takođe jednolično motanje se može koristiti u kombinaciji sa kratkim trzajima što je dobra taktika u nekim situacijama

Stare dobre kašikare “Effzet” ili “Mepps Cyclops nr. 3” i danas hvataju štuke istom žestinom kao i prije. Njihova imitacija kedera bilo da se vuku jednolično ili na trzanje, tipa trzaj, opuštanje, namotavanje, trzaj u stranu, izaziva štuku da ih napadne. U slučaju da se opazi štuka koja je promašila kašikaru , ne treba se usporiti sa povlačenjem, već naprotiv, treba ubrzati vučenje varalice uz par naglih trzaja. Veoma je korisno da se poslije svakih četiri-pet okretaja ručke na mašinici napravi pauza od par sekundi.

Spinerbait je još jedna odlična varalica za štuku. Spinerbeit može imati jedan ili dva leptira. Leptiri mogu biti u više kombinacija, kao dva duguljasta, duguljasti i okrugli ili dva okrugla. Dobro su se pokazli Mepps Anglia veličina 4 i 5.

U Americi se sve češće koriste silikonske varalice za pecanje štuka. Prije svega tu su tvisteri, ali i razne gumice realnih oblika riba. Vrh udice može biti spolja, ali može se i ostaviti u tijelu varalice, kako bi se smanjio rizik od kačenja. Najnovije tehnike vučenja vormova po dnu i slugova po površini su se pokazale dobrim i za štuke. Jedna od preporuka je koristiti na istom sistemu jednu silikonsku varalicu u kombinaciji sa metalnom kašikom. Silikon će dati vibracije, a kašika vizuelni efekat. Dobra kombinacija je Timber Doodle #1 + Mister Twister Split Double Tail uz dodatak male gavčice ili pijora okačenog kroz usta na udicu od varalice. Ova kombinacija u sebi sadrži sve elemente: vizuelni efekat, vibraciju i mirisnu notu.

Površinskim gumenim varalicama, bez obzira da li su to imitacije žaba, miševa ili nekih drugih sitnih životinja koje se mogu naći u vodi, uspješno se mogu loviti štuke. Tehnika je jednostavna. Zabacujte varalicu na željeno mjesto, na čistinu, tik uz ševar ili površinsku travu, sačekate sekund dva i nakon toga vučete varalicu u trzajima imitirajući plivanje žabe.

Za mušičarenje se koriste strimeri, specijalno izrađeni za štuku. Ovo su krupniji strimeri živih boja, među kojima crvena preovlađuje. Vode se po površini, i to u nizu nepredvidivih i uvijek različitih trzaja. Kontra mora biti pravovremena, ali ribar mora sačekati sekundu prije uzmaha rukom, kako bi se riba dobro zakačila. Ugriz je obično spektakularan, kao i kod ostalih površinskih metoda pecanja štuke.

Na nekim vodama, štuku je moguće uhvatiti samo metodom ribolova sa živim mamcima. Kada temperatura vode opadne ovu ribu je moguće pokrenuti jedino njima.

Za ovu vrstu ribolova potreban je jak i krut štap dužine 3,5 m. Prilikom zabacivanja potrebno je obratiti posebnu pažnju kako mamac ne bi spao.Što je vrh štapa tvrđi, to je spadanje vjerovatnije.

Kapacitet špulne treba da je bar 150 m. Najlon mora biti nosivosti 5,4 kg. Ukoliko je voda puna panjeva uzmite jači najlon nosivosti 6,8 kg.

Klizeći okrugli plovci prečnika 3 do 4 cm se danas najčešće koriste. Jednostavnim pomjeranjem klizećeg čvora možete mijenjati dubinu. Mali prsten ispod klizećeg čvora može poslužiti kao osigurač da plovak ni pod kojim uslovima ne preskoči preko čvora.

Pecanje živim mamcem je i dalje veoma zastupljeno u rano proljeće koje je za ovu tehniku najbolje, prvenstveno zato što nema trave, a i štuka u to vrijeme pliva pored obale u potrazi za hranom. Izaberite mjesto, zabacite kedera i čekajte da štuka sama dođe ka njemu.

· Lutajući živi mamac – Živa riba se slobodno kreće podržavana plovkom po cijelom toku vode. Iznad mamca na najlon se postavi par sitnih olovaca kako bi se onemogućilo njegovo isplivavanje na površinu. Ovim metodom može da bude problematično postavljanje mamca na veću dubinu.

Pecanje na plovak je u proljeće u suštini bolje nego pecanje na dnu, jer ipak pecate u plitkim vodama. U sustini, klizeći plovak je bolji od fiksiranog, zbog kontre koja je mnogo jača i efikasnija kada nema otpora koji stvara fiksiran plovak. Keder treba da bude dugačak oko 10 cm.

· Vođeni živi mamac – Ovaj metod je sličan prethodnom, sa tim da se ovde koriste posebno dizajnirani plovci koji kontrolišu kretanje mamca kroz vodu. Ova taktika je korisna kada duva vjetar. Iskusan pecaroš, ovom metodom, može zabaciti mamac na daljinu preko 150 m.

Ne treba koristiti ovaj metod na vodama obraslim travom i na vodama gdje ima puno potopljenih grana i panjeva, jer tu plovak mora da se postavi previše plitko.

Nakon što zabacite mamac, pomjerite se par metara niz obalu i privucite ga malo. Ovaj postupak ponavljajte sve dok ne izvučete mamac blizu obale. Cilj je prebrisati što veću površinu vode mamcem.

• Živi mamac sa potpoljenim plovkom

Ponekad je potrebno da bacite mamac što je bliže moguće nekom mjestu gdje očekujete da je štuka, recimo blizu nekoj potopljenoj grani. Ovo je najbolji metod za tu namenu. Plovak se kod ovog metoda potpuno potapa ispod površine, ali tako da pluta pod vodom. Plovak će pridržavati podvez i mamac na željenoj dubini.

• Živi mamac na dubinci

Ukoliko treba da postavimo mamac blizu dna vode i ukoliko je voda bez prirodnih zapreka možemo koristiti klasični dubinski metod. Na udicu pored žive ribe, postavljamo i jednu stiropornu kuglu kako bi pridržavala mamac da ne legne na dno, odakle ga štuka neće uzeti.

Kasnije u sezoni pogotovu kada otopli, pecanje kederom na dnu daje bolje rezultate od pecanja sa plovkom, jer se mamac može spustiti na mnogo veće dubine nego sa plovkom.

• Živi mamac na otpuštenom najlonu

Na kraj najlona postavlja se samo par sitnih olovaca, kako bi primorali ribicu da se spusti niže u vodu. Mana ovog sistema je loša signalizacija ugriza štuke.

• Vučenje živog mamaca

Ukoliko se nalazite u čamcu, možete primjeniti i ovaj metod. Jednostavno nakačite živu ribu na udicu i vučite cio sistem za čamcem. Kod plićih voda obavezno koristite plovak, dok kod dubljih to nije neophodno. Zapamtite da je štuka dosta spora kada krstarite čamcem.

Za podveze obavezno koristite sajle. Uobičajena jačina sajli za štuku je 9 kg. Za izuzetno teške vode, pune prepreka koriste se sajle do 13,5 kg. Sajla mora biti najmanje 50 cm duga.

Koristite najbolje, karbonske udice sa izuzetno oštrim vrhovima. Usaglasite veličinu udice sa mamcem koji koristite. Uobičajene veličine su 10s, 8s i 6s.

Sitne mamce je najbolje kačiti na usnu jednom udicom. Kod onih koji imaju meke usne, provucite udicu kroz obe usne. Veće mamce zakačite na dvije udice koje su jedna od druge odmaknute 8 cm. Za metode vučenja i vođenja mamca, gornju udicu provucite kroz usnu, a donju blizu pektoralnog peraja. Za sve druge slučajeve jednu udicu zakačite na sred leđa, a drugu kod korijena repa kako bi onemogućili mamac da luta vodom.

Sutjeska

Rijeka Sutjeska, koja je glavni sliv nacionalnog parka, počinje svoj 33 km dug put na nadmorskoj visini od 1800 m, a njeno ušće u Drinu je na oko 430 m/n.v. Dakle, ukupan pad iznosi oko 1370 m, što dovoljno govori o karakteru, te bučne planinske ljepotice.

Vijuga Sutjeska kroz uski kanjon, lomeći se o njegove kamene litice, tek ponegdje malo odahnuvši u čarobnim modrim limanima, a odmah zatim nastavlja da pjenuša i huči žureći u susret Drini. Na tom kratkom putovanju, pridružuju joj se brojne rječice i potoci, koji se gotovo strmoglavo obrušavaju sa podnožja Maglića, Volujaka i Zelengore. Glavne pritoke Sutjeske sa zapada su Jabušnica, Hrčavka i Bukovik, a sa istoka Suški Potok, Perućica i Ždrijelo. Sve ove vode parka su kristalno bistre i čiste, bogate potočnom pastrmkom i drugim oblicima života karakterističnim za te ekosisteme.

Izvorišni dio rijeke Sutjeske nalazi se na tromeđi Bosne i Hercegovine i Crne Gore u planinskom sistemu masiva visokih planina Volujaka (2336 m) i Vilišta (2133 m), na jugozapadnim padinama M. Vlasulje (1922 m) i zapadnim obroncima Kuka(1821 m) u Brdima. Gornji tok rijeke Sutjeske nastaje iz više stalnih, ali slabijih potočića koji izbijaju na jugoistočnoj strani kotline Čemerno. Ovi potočići se sastaju kod mjesta Žugovine, gdje obrazuju Sutjesku. Dužina toka rijeke Sutjeske je 37 km.

Najvažnije lijeve pritoke

Jabučnica

Pored brojnih izvora Jabučnica prima vodu iz glavnih izvora Vita Bara i Crvene Lokve, na južnim padinama Pod Kleke i Pod Klanca u planinskom sistemu Oboreno Točilo sa vrhom Munjaš (1892 m). Gornji i srednji tok rijeke je okružen planinskim vrhovima Brgoč (2015 m), Borovac (1835 m), Dubrova (1828 m), Klek (1896 m), Munjaš (1892 m), Vranjača (1887 m) i dr., dok je dio srednjeg i donji dio oivčen sa sjeveroistoka planinskim lancem Jabučkih Stijena sa vrhovima Tovarnice.

Hrčavka

Izvori ove izrazito planinske riječice su u šumovitim predjelima istočnih padina planinskog masiva Oboreno Točilo sa vrhovima Orlovača (1960 m), Kozje Strane (2014 m) i južnih padina Planika. Od izvora do ušća (Mihalj Polje) dužina toka je 13,5 km, sa ukupnom visinskom razlikom od 1028 m. Dolina ove pritoke Sutjeske je dobro usječena u Zelengorski masiv, sa veoma atraktivnim kanjonom i klisurama. Vodotok se odlikuje velikim padovima i brojnim kaskadama sa vodopadima.

Najvažnije desne pritoke

Suški potok

Izvorski dio nalazi se na koti oko 1310 m, sa sjeverozapadnim padinama Šarenih Lastvi i Stavljana - ogranka Maglića. Ova riječica sa strmim obalama, protiče kroz krečnjačke predjele sa čestim kaskadama, brzacima i vodopadima. Ukupna dužina vodotoka je 7,3 km, a visinska razlika 536 m.

Perućica

Prima izvore na Crvenim Prljagama na oko 1600 m/n.v. sa sjeverozapadnih obronaka Maglića (2386 m) sa sjevera Pogleda (1804 m) i Makaza (1645 m) sa juga. Na svojoj dužini od oko 6,5 km prolazi kroz veličanstvene predjele prašume, a na svom srednjem toku, zvanom Skakavci, na oko 3 km od ušća pravi vodopad visine oko 70, a od Sniježnika prima potočić Kondžil, koji pada sa znatne visine u Perućicu.

Pored ovih glavnih pritoka, u rijeku Sutjesku se uliva još znatan broj manjih potoka. Ovo područje je bogato vodom, kako vodotocima i jezerima, tako i mnogobrojnim izvorima i vrelima.

Jablanica

Duga je 35,1 km, sa površinom slijeva 370,8 km². Nastaje od vrlo razgranatog izvorišta u južnim padinama planine Prosare. Izvorište joj se nalazi ispod Vrištika. Ulijeva se u Savu 4 km uzvodno od Bosanske Gradiške.

Usora

Usora je u svom večem dijelu toka bujičasta rijeka u srednjoj Bosni. Ukupna dužina rijeke Usore od izvora ispod vrha Očauš u planinskom masivu Borje do ušća iznad Doboja je 82 kilometra. Lijeva je pritoka rijeke Bosne. Do grada Teslića kroz kojeg protiče nosi lokalni naziv Velika Usora, pošto se ispod grada na mjestu zvanom Sastavci sastaje sa svojom istoimenom, ali dosta manjom lijevom pritokom Malom Usorom, koja također dolazi iz planinskog masiva ispod kojeg u manjim razdaljinama izviru još neke bosanske rijeke, Vrbanja i Ukrina. Usora se u ranijoj bosanskoj historiji ubrajala u zlatonosne rijeke, a vjeruje se da je to i dalje u svom gornjem toku skupa sa mnogobrojnim većim i manjim pritokama i potocima. Evidentan hidro-energetski potencijal Usore je trajno neiskorišten, a riblji fond skoro zanemarljiv, naročito ako se ima u vidu stogodišnje ispuštanje neprečišćene otpadne industrijske vode hemijske fabrike Destilacije Drveta u Tesliću.

Vrbas

Rijeka Vrbas je desna pritoka rijeke Save, prosječni proticaj rijeke Vrbas na ušću je 114 m3/s. Rijeka Vrbas izvire u podnožju planine Zec, ST 235 km, sa kotom vrela na 1.715 m.n.m.  Glavne lijeve pritoke Vrbasa su: Pliva, Crna Rijeka i Krupa, a glavne desne pritoke Vrbasa su: Bistrica, Ugar, Svrakava, Vrbanja, Turjanica i Povelić.

Vrbas je usjekao kompozitnu dolinu. Teče kroz Skopljansku kotlinu, Vinačku klisuru, Jajačku kotlinu, kanjonsku dolinu Tjesno, Banjalučku kotlinu, a donjim tokom preko svoje makroplavine Lijevče polje.

Sliv je izduženog oblika dužine oko 150 km i prosječne širine 70 km. Prosječna nadmorska visina je oko 690 m.n.m., a najviša tačka u slivu je oko 2.100 m.n.m. 

Najveći grad na Vrbasu je Banja Luka, glavni grad i politički, privredni i kulturni centar Republike Srpske.Vrbas je glavni vodotok Banjaluke koji grad dijeli na dva dijela i za banjalučane predstavlja nešto više od rijeke. Tako se još uvijek u nekim naseljima zadržalo pravilo "pogleda na rijeku" koje se primjenjuje u građevinarstvu na obalama Vrbasa. Na području grada, u Vrbas se ulijevaju pritoke: Vrbanja, Suturlija, Crkvena, Švrakava, Rekavica i druge. Tekući od juga prema sjeveru, Vrbas izlazi iz kanjona, planinskog toka i prelazi u ravničarski tok.