Štuka (Esox lucius)

Naša štuka je riba nizijskih voda, rijeka, jezera i bara. Prema nekim podacima, naraste do 1,5 pa i 2m i 34 kg mase, mada kod nas ima zabilježenih primjeraka do 15 kg. Tijelo štuke je zelenkaste boje sa žućkasto-bijelim poprečnim prugama. Izduženog je i vretenastog oblika sa snažnim repom na kraju. Po obliku tijela, može se zaključiti da štuka nije dobar plivač na duže staze, već napada iz zasjede, iz ševara, granja i potopljenih panjeva ili podlokane obale. Njen jak rep joj daje ogromno ubrzanje pri napadu. Ukoliko ne uspije iz prvog pokušaja, u većini slučajeva odustaje od daljeg proganjanja plijena. Ovo treba imati u vidu pri vođenju varalica. Glava štuke je karakterističnog oblika guščijeg kljuna. Na njoj se nalaze velika usta, sa 700 oštrih zuba. Štuka plijen hvata sa boka i okreće ga napred glavom, te ga tako guta.

Vid joj je odlično razvijen i pretežno se oslanja na njega pri lovu. Treba imati u vidu da je štuki potrebna svjetlost za lov, ali da se kod bistrih voda, ona ipak odlučuje za lov pri sumraku, jer je tada druge riba teže uočavaju.

Hrana su joj sva živa bića manja od nje koja se mogu naći u vodi do dubine od 2 m ili na vodi.

Mrijesti se prva, već krajem zime, kada temperatura vode pređe 10°C, u našem podneblju od februara do aprila. Prvi put ulazi u mrijest sa 3-4 godine starosti.

Ljeti, štuka lovi izjutra i predveče, a u toku dana samo za oblačnog vremena. Sa jeseni, lovni period štuke se produžava na skoro cio dan. U ovom periodu štuka taloži masne naslage za zimu. Zimi ne prestaje sa hranjenjem, posebno za vrijeme lijepih i sunčanih dana, kada bijela riba krene da pliva.

LOV ŠTUKE

Bez obzira da li je u pitanju rijeka, jezero ili kanal, potreban joj je i prostor sa plitkom vodom obrastao biljem da bi se mrijestila, ali i da obezbedi sklonište iz koga vreba plijen. Iako se štuka, u principu, može upecati preko cijele godine, njen apetit je ipak promjenljiv.

Štuka se najbolje hvata kada je oblačno vrijeme. Po sunčanom danu najbolje je probati uveče pri zalasku Sunca, mada ni rano jutro nije loše. Dan sa slabim vjetrom koji stvara male talase je bolji nego kada je površina vode potpuno mirna i to zbog manjeg prodiranja svjetlosti pri nemirnoj površini vode. Vrijeme prije nadolazeće oluje je možda najbolje vrijeme za pecanje štuke.

Definitivno najbolje mjesto za traženje štuke u rano proljeće su plitki zalivi. Ako je u blizini i potok koji se uliva u zaliv, muljeviti dio ispred je prvo mjesto gdje treba probati. Zatim, pješčana ili šljunkovita obala koja se veoma blago spušta ka dubini je takođe dobro mjesto. Najbolje je probati na mjestima uz obalu koja se nalazi na sjevernoj strani jezera ili reke. Sjeverna obala je zaštićena od hladnog sjevernog vjetra i zato se voda brže zagrije na toj strani jezera. Hladan sjeverni vjetar gura hladnu vodenu masu sa sredine jezera prema južnoj obali i zato je voda sa južne strane hladnija u proljeće.

Sa dolaskom ljeta i visokih temperatura štuka se teže da upecati. Manje štuke ostaju u plićoj vodi, dok se velike premještaju u duboku vodu. I u ovom slučaju štuke će biti u blizini neke strukture u vodi. Može to biti ivica trave, ivica gdje plićak naglo prelazi u dubinu (dublja strana), podvodne stijene i slično.

Krajem ljeta štuka kao da osjeća da se bliže posniji dani, pa počinje intenzivnije da se hrani. Za vrijeme veoma toplih dana u avgustu, štuke će se pomjeriti u dublju vodu, i tada ih je najbolje i tražiti u najdubljim mjestima u jezeru ili rijeci. U to vrijeme su šanse za uspješan ulov povećane i tada je štuka zakačena za varalicu najborbenija.

Jesen je top sezona za pecanje štuke. Iako je ona aktivnija u februaru, neposredno pred mrijest, ipak je jesen najbolji dio sezone za njen lov. To je vrijeme kada se gomile ribolovaca upucuje na vode sa kantama prepunim sitnim kederima i kada se i izlovi veliki broj uglavnom nedoraslih primeraka štuke, koji se ni jednom u svom životu nisu mrijestili. U jesen kada voda počne da se hladi, dolaze u pliće dijelove. Ranije u jesen dobra mjesta mogu biti platoi koji još uvijek imaju zelenu travu i plića strana ivice škarpe. U kasnu jesen štuke se mogu naći skoro na svim mjestima. Kako je voda uveliko hladna one nemaju neko pravilo gde se zadržavaju, tako da se mogu uhvatiti i na mjestima na kojima se najmanje nadate. Druga polovina jeseni je vrijeme kada se mogu upecati najveći primjerci. Ako pravilno odaberete vodu i varalicu i ako imate dobru intuiciju imaćete šansu da se veoma srećni vratite kući sa pecanja.

Mnogi početnici smatraju ribolov na štuke kao usputnu stvar kada pođu na pecanje. Obično koriste stare i nepotrebne štapove za ovu namenu, ostavljajući ih sa strane. Često se desi da štuka potpuno proguta udicu i nakon toga otkine najlon, što joj prouzrokuje sigurnu i bolnu smrt.

Štuka se može pecati na četiri osnovna načina:

• na mrtvog kedera

• varaličarenjem

• mušičarenjem

• na živog kedera

Za dubinsku metodu na mrtvog kedera štap mora da bude jak. Većina šaranskih štapova može da se koristi, sem onih najmekših, jer sa njima nije moguće zabaciti težak mamac na veću daljinu. Dužina treba da mu je od 3 m ukoliko je to šaranski štap, ili 3 do 3,7 m ukoliko se koristi pravi štap za štuke.

Najlon treba da ima deklarisanu nosivost od 4,5 do 5,5 kg i treba mu na kraj postaviti sajlu dužine 45 do 50 cm nosivosti od 9 kg. Mrtav keder se kači sa dvije trokrake udice veličine 8 na sajli dužini 7,5 cm. Koristite bodorku, haringu, skušu ili neku drugu ribu. Učvrstite mamac obmotavanjem najlona oko repa ribe, što će vam pomoći ukoliko zabacujete na veće daljine. Štuka obićno guta prvo glavu ribe. Zbog toga udice kačite što je moguće bliže repu. Ako pecate sa plovcima na mrtvog kedera potrebni su vam specijalni plovci za štuke velike nosivosti.

Moguće je koristiti i klizeće plovke veće nosivosti, ali u sistemu u kombinaciji sa dubinskom metodom. Plovak se postavlja iznad olova, a stoper na mjestu na kome najlon siječe površinu vode. Nakon zabacivanja, plovak će kliznuti do graničnika što je i dubina vode, a olovo povlači mrtvog kedera na dno. Trzaj se manifestuje potapanjem plovka.

U toku cijele godine mrtva ribica se može koristi kao varalica. Veličina mrtve ribe treba da da bude između 8 i 10 cm i težine do 60 g. Osnovu ovog sistema čini jig glava. Udicu provučete kroz riblja usta, kroz tijelo i stomak i izvadite vrh udice napolje. Jig vežete preko vrtilice za glavnu strunu. Na istu vrtilicu postavite jednu ili dvije trokrake udice na predvezima ne dužim od polovine dužine kedera. Mamac bacate finim štapom dužine 2,5 do 2,7 m. Ovim sistemom pretražujte sve slojeve vode, od dna do površine. Ožvljavanje se radi naglim trzajem vrha štapa nagore i namotavanjem najlona. Na ovaj način riba kao da skakuće po dnu glumeći ranjenu ribu.

Dosta pecaroša je neopravdano skeptično u vezi uspješnosti varaličarenja na štuku. Postoje dva razloga za to. Prvi je da je veličina štuka koje se pecaju na ovaj način manja, oko 3,1 kg, ali je moguće upecati veći broj riba. Drugo, varaličarenje je uspješnije u ljeto i jesen nego zimi, kada to pecaroši obično rade. Štap za varaličarenje je idealne dužine 2,7 m. Kada se peca iz čamca, potrebno je koristiti vrlo kratke štapove, dužine 1,8 m. Kombinacija karbonskog teleskopa i mašinice je idealna, jer se štap drži u rukama sve vrijeme pecanja. Za ovu svrhu se koristi mekši štap u odnosu na onaj za dubinsko pecanje. Na špulnu je potrebno postaviti do 100 m najlona nosivosti od 4,5 do 7 kg. Podvez sajla treba da je 30 cm duga. Kraći podvez ne treba koristiti, jer krupnija štuka guta mamac, pa bi recimo 15 cm podvez bio progutan u jednom zalogaju i riba bi zubima presekla glavni najlon.

Zabacivanje i namotavanje najlona je bitno kod varaličarenja, međutim ima još nekih stvari o kojima treba brinuti. Nemojte zabacivati istu varalicu bezbroj puta na sve strane. Bolje je prvo razmisliti gdje bi štuke mogle da se nalaze i gađajte to mjesto. Vrsta varalice naročito zavisi od vremena i vrsti vode. U mnogim slučajevima samo iskustvo pomaže. Uzmite u obzir prozirnost vode, podvodne panjeve, podvodnu vegetaciju i dubinu vode. Mijenjajte varalice često dok ne dobijete pobjedničku kombinaciju vrste, boje i velićine za taj dan. Ova promjena može biti presudna za uspješnost ribolova. Generalno, varalicu vodite polako i kontinuirano, a zimi je spustite što je više moguće u dubinu. Ljeti probajte po površini, ali probajte i u srednjem sloju vode. Ravnomjerno vučenje promjenite u isprekidano, samo ako ovo prvo ne daje rezultate.

Pretražite varalicom vode koje su naizgled nemoguće za pecanje, na kojima do sada niko nije pecao. Često se u ševarju kriju štuke u zasjedi. Korišćenje varalice sa jednom udicom omogućava zabacivanje među drveće ili u sred vodenog bilja. Nikad nemojte bacati varalicu baš na mjesto gdje očekujete da je štuka, već nekoliko puta zabacite oko tog mjesta kako bi je izmamili iz zasjede, a ne bi uplašili.

Nepisano pravilo je da se u proljeće i jesen kada je voda hladna sve varalice vuku sporo kroz vodu. U ljeto, iste varalice se vuku mnogo brže, u zavisnosti od situacije. Rano u sezoni manje varalice se pokazuju kao bolje od većih modela. Veliki broj ribolovaca stavlja i kašikare ispred voblera pogotovu u rano proljeće što je pogrešno. Voblere ne treba vući ravnomerno, jednoličnom brzinom, kako to većina ribolovaca pogrešno radi, već ih treba oživjeti serijom kratkih trzaja nakon kojih dolaze pauze. Pauze ne treba da budu duže od 5 sekundi.

Vobleri se dijele na tri vrste: tonuće, plutajuće i voblere sa neutralnom težinom. Upravo ovi zadnji su najbolji u ranu jesen i kada je štuka neaktivna. Pri pecanju na neaktivne štuke ove varalice se trebaju vući kratkim trzajem iza koje slijedi pauza od oko pet sekundi. Plutajući daju najjače vibracije od sve tri grupe i ovo je možda najjači adut pri pecanju u dubokoj vodi i među vodenim biljem, ali je pitanje kako spustiti plutajući volbler u dubinu. Neki ribolovci koriste takozvani “sistem u tri pravca” koji koristi teško olovo na jednom kraju sistema da povuče voblera (vezanom na drugom kraju sistema) na dno koji će težeći da ide ka površini uvijek biti na određenom rastojanju od dna. Treći kraj sistema je najlon koji vodi ka štapu i mašinici. Dobro su se pokazali Zoranovi vobleri veličine 9,11 i 13 cm u crveno-bijeloj i zelenoj nijansi.

Bucktail jigovi moraju biti dugački najmanje deset santimetara. Regularni plastični jigovi su i dalje nezamenljivi za štuku u rano proljeće ili kasnu jesen kada je štuka aktivna, ali nije agresivna da juri neku od brzih varalica.

Leptirice su svakako najrasprostranjenije i najpopularnije varalice u lovu na štuku. Mogu imati duguljasti ili okrugli leptir. Takođe na kraju, na trokrakoj mogu imati jelenovu dlaku, perje, plastične niti, ili jiga što daje leptirici dodatne vibracije. Najboje rade kada se brzo vuku ispod same površine i leptirom prave turbulenciju i “guraju” vodu. Takođe jednolično motanje se može koristiti u kombinaciji sa kratkim trzajima što je dobra taktika u nekim situacijama

Stare dobre kašikare “Effzet” ili “Mepps Cyclops nr. 3” i danas hvataju štuke istom žestinom kao i prije. Njihova imitacija kedera bilo da se vuku jednolično ili na trzanje, tipa trzaj, opuštanje, namotavanje, trzaj u stranu, izaziva štuku da ih napadne. U slučaju da se opazi štuka koja je promašila kašikaru , ne treba se usporiti sa povlačenjem, već naprotiv, treba ubrzati vučenje varalice uz par naglih trzaja. Veoma je korisno da se poslije svakih četiri-pet okretaja ručke na mašinici napravi pauza od par sekundi.

Spinerbait je još jedna odlična varalica za štuku. Spinerbeit može imati jedan ili dva leptira. Leptiri mogu biti u više kombinacija, kao dva duguljasta, duguljasti i okrugli ili dva okrugla. Dobro su se pokazli Mepps Anglia veličina 4 i 5.

U Americi se sve češće koriste silikonske varalice za pecanje štuka. Prije svega tu su tvisteri, ali i razne gumice realnih oblika riba. Vrh udice može biti spolja, ali može se i ostaviti u tijelu varalice, kako bi se smanjio rizik od kačenja. Najnovije tehnike vučenja vormova po dnu i slugova po površini su se pokazale dobrim i za štuke. Jedna od preporuka je koristiti na istom sistemu jednu silikonsku varalicu u kombinaciji sa metalnom kašikom. Silikon će dati vibracije, a kašika vizuelni efekat. Dobra kombinacija je Timber Doodle #1 + Mister Twister Split Double Tail uz dodatak male gavčice ili pijora okačenog kroz usta na udicu od varalice. Ova kombinacija u sebi sadrži sve elemente: vizuelni efekat, vibraciju i mirisnu notu.

Površinskim gumenim varalicama, bez obzira da li su to imitacije žaba, miševa ili nekih drugih sitnih životinja koje se mogu naći u vodi, uspješno se mogu loviti štuke. Tehnika je jednostavna. Zabacujte varalicu na željeno mjesto, na čistinu, tik uz ševar ili površinsku travu, sačekate sekund dva i nakon toga vučete varalicu u trzajima imitirajući plivanje žabe.

Za mušičarenje se koriste strimeri, specijalno izrađeni za štuku. Ovo su krupniji strimeri živih boja, među kojima crvena preovlađuje. Vode se po površini, i to u nizu nepredvidivih i uvijek različitih trzaja. Kontra mora biti pravovremena, ali ribar mora sačekati sekundu prije uzmaha rukom, kako bi se riba dobro zakačila. Ugriz je obično spektakularan, kao i kod ostalih površinskih metoda pecanja štuke.

Na nekim vodama, štuku je moguće uhvatiti samo metodom ribolova sa živim mamcima. Kada temperatura vode opadne ovu ribu je moguće pokrenuti jedino njima.

Za ovu vrstu ribolova potreban je jak i krut štap dužine 3,5 m. Prilikom zabacivanja potrebno je obratiti posebnu pažnju kako mamac ne bi spao.Što je vrh štapa tvrđi, to je spadanje vjerovatnije.

Kapacitet špulne treba da je bar 150 m. Najlon mora biti nosivosti 5,4 kg. Ukoliko je voda puna panjeva uzmite jači najlon nosivosti 6,8 kg.

Klizeći okrugli plovci prečnika 3 do 4 cm se danas najčešće koriste. Jednostavnim pomjeranjem klizećeg čvora možete mijenjati dubinu. Mali prsten ispod klizećeg čvora može poslužiti kao osigurač da plovak ni pod kojim uslovima ne preskoči preko čvora.

Pecanje živim mamcem je i dalje veoma zastupljeno u rano proljeće koje je za ovu tehniku najbolje, prvenstveno zato što nema trave, a i štuka u to vrijeme pliva pored obale u potrazi za hranom. Izaberite mjesto, zabacite kedera i čekajte da štuka sama dođe ka njemu.

· Lutajući živi mamac – Živa riba se slobodno kreće podržavana plovkom po cijelom toku vode. Iznad mamca na najlon se postavi par sitnih olovaca kako bi se onemogućilo njegovo isplivavanje na površinu. Ovim metodom može da bude problematično postavljanje mamca na veću dubinu.

Pecanje na plovak je u proljeće u suštini bolje nego pecanje na dnu, jer ipak pecate u plitkim vodama. U sustini, klizeći plovak je bolji od fiksiranog, zbog kontre koja je mnogo jača i efikasnija kada nema otpora koji stvara fiksiran plovak. Keder treba da bude dugačak oko 10 cm.

· Vođeni živi mamac – Ovaj metod je sličan prethodnom, sa tim da se ovde koriste posebno dizajnirani plovci koji kontrolišu kretanje mamca kroz vodu. Ova taktika je korisna kada duva vjetar. Iskusan pecaroš, ovom metodom, može zabaciti mamac na daljinu preko 150 m.

Ne treba koristiti ovaj metod na vodama obraslim travom i na vodama gdje ima puno potopljenih grana i panjeva, jer tu plovak mora da se postavi previše plitko.

Nakon što zabacite mamac, pomjerite se par metara niz obalu i privucite ga malo. Ovaj postupak ponavljajte sve dok ne izvučete mamac blizu obale. Cilj je prebrisati što veću površinu vode mamcem.

• Živi mamac sa potpoljenim plovkom

Ponekad je potrebno da bacite mamac što je bliže moguće nekom mjestu gdje očekujete da je štuka, recimo blizu nekoj potopljenoj grani. Ovo je najbolji metod za tu namenu. Plovak se kod ovog metoda potpuno potapa ispod površine, ali tako da pluta pod vodom. Plovak će pridržavati podvez i mamac na željenoj dubini.

• Živi mamac na dubinci

Ukoliko treba da postavimo mamac blizu dna vode i ukoliko je voda bez prirodnih zapreka možemo koristiti klasični dubinski metod. Na udicu pored žive ribe, postavljamo i jednu stiropornu kuglu kako bi pridržavala mamac da ne legne na dno, odakle ga štuka neće uzeti.

Kasnije u sezoni pogotovu kada otopli, pecanje kederom na dnu daje bolje rezultate od pecanja sa plovkom, jer se mamac može spustiti na mnogo veće dubine nego sa plovkom.

• Živi mamac na otpuštenom najlonu

Na kraj najlona postavlja se samo par sitnih olovaca, kako bi primorali ribicu da se spusti niže u vodu. Mana ovog sistema je loša signalizacija ugriza štuke.

• Vučenje živog mamaca

Ukoliko se nalazite u čamcu, možete primjeniti i ovaj metod. Jednostavno nakačite živu ribu na udicu i vučite cio sistem za čamcem. Kod plićih voda obavezno koristite plovak, dok kod dubljih to nije neophodno. Zapamtite da je štuka dosta spora kada krstarite čamcem.

Za podveze obavezno koristite sajle. Uobičajena jačina sajli za štuku je 9 kg. Za izuzetno teške vode, pune prepreka koriste se sajle do 13,5 kg. Sajla mora biti najmanje 50 cm duga.

Koristite najbolje, karbonske udice sa izuzetno oštrim vrhovima. Usaglasite veličinu udice sa mamcem koji koristite. Uobičajene veličine su 10s, 8s i 6s.

Sitne mamce je najbolje kačiti na usnu jednom udicom. Kod onih koji imaju meke usne, provucite udicu kroz obe usne. Veće mamce zakačite na dvije udice koje su jedna od druge odmaknute 8 cm. Za metode vučenja i vođenja mamca, gornju udicu provucite kroz usnu, a donju blizu pektoralnog peraja. Za sve druge slučajeve jednu udicu zakačite na sred leđa, a drugu kod korijena repa kako bi onemogućili mamac da luta vodom.